Maj 2010 godine – matursko veče. Frizure, haljine, visoke potpetice… Ja do ponoći na štiklama, izuvam se i ostavljam na stranu, jer “opet me nešto leđa bole”. Juni, sve je završeno, ide rođendan, mene opet “malo kroz nogu nešto”. Proslavila sam rođendan. Primljena sam na željeni fakultet i pijem Bosaurin za opuštanje, Leksilijum za smirenje, a Tramal protiv bolova. Juli iste godine, mama spava manje od mene strahujući hoću li se opet slučajno u snu (p)okrenuti zajaukati.
02.08. 2010 – odjel za neurohirurgiju Banja Luka, ambulanta za previjanje i ni malo sparnih 30+ stepeni. Tu se inače previjaju pacijenti koji leže na odjelu, ali eto, vanredna je situacija, nema slobodnih kreveta, tu ću prespavati. Leđa su mi obrijana, ali dali su mi da nosim svoj pidžamu. Kosa u dvije pletenice. Sama.
Mama je kod bake, 15 minuta od bolnice, tata u Sanskom Mostu, on će doći sutra ujutro. Sama sa nalazima i RTG snimcima i zdravstvenom knjižicom. Onom iz FBiH, ne pika se puno u RS, ali moram sve nositi sa sobom. Operacija je zakazana za 03.08. u 9h ujutro – čim prođe vizita, pravac operaciona sala.
To jutro nije bilo slobodnih kolica pa me jedan ljubazni čiko, medicinski radnik (da ne kažem brat) zamolio da prošetamo do operacione sale. I jesmo. I onda sam, pošto nisam ni u kolicima ni na krevetu morala da preskočim jedan dio, meni u sjećanju i dalje kao šank. Tako eto, da uskočim u salu. Opet jesam, šta ću, tako je kako je. Nisu mi dali da vidim mamu i tatu prije odlaska u salu, iz ko zna kojeg razloga.
Sjećam se da sam legla i dok su se medicinske sestre sprdale o ručku prethodnog dana ja sam pogledala desno. Vrata druge sale su se otvorila – čovjek leži, glava otvorena, a meni srce zatreslo da je lijeva noga počela sama da skače. Pitaju me je l’ se bojim, nije ništa strašno i kažu kako ne bi bilo loše da se možda malo smirim, tlak kao da mi nije OK i adrenalin je proradio. Voljela bih ja vrisnuti i opsovati joj barem tri koljena unazad, ali ništa. I onda sijedi čiko, pita kako se zovem i znam li brojati. Znam brojati, stavi masku, uspavaj me, nije prvi put. Osjećaj koji i danas, 6 godina poslije opisujem na isti način; osjećaš kao da ti se tijelo puni vodom i dođe do grla i onda kad misliš da ćeš se ugušiti – ćao, to je to. Ko zna šta su radili kasnije i kako su me njenŽo prevrtali, jer ipak operativni zahvat se vrši na kičmi, em su morali da me okrenu, em da mi golo dupe sve vrijeme gledaju.
Da, imala sam jedva 19 godina kada sam po drugi put u životu završila na operacionom stolu. Prvi put nos sa 16, drugi put kičma sa 19 godina. 19 godina i prolaps diska na L5-S1, hitan operativni zahvat.
Sljedeće čega se sjećam da su mi kapci teški, kao olovni i da vidim prvo mamu pa tatu, ali toliko je teško da oči budu otvorene da ih sklapam i plačem. Iz očaja, straha, neizvjesnosti. Sad znam gdje sam bila, tad nisam znala, znala sam samo da ni usne ne mogu pomjeriti. Opet ne osjećam ništa i sklapam oči, a ruka mi je valjda ostala držeći maminu. Ko zna koliko dugo sam spavala. Vjerovatno su bili tu negdje, ali ja se dalje ne sjećam, sjećam se samo užasavajućeg i tupog bola koji me probudio u donjem dijelu leđa. Hiljadu puta gori bol od one koju sam osjećala prije zahvata. Sva težina svijeta na mojim leđima, usidrena za bolnički krevet. I ruke su teže nego inače, valjda od anestezije, ali u leđima. Istovremeno osjećam tegove prikačene i kako mi se raspada sve, imam osjećaj ako neko uskoro ne dođe da ću da puknem na dva dijela. A niko ne dolazi. Više ne plačem, jer nemam suza, sad samo vučijački zavijam od bolova, nikog ne zovem i ne tražim, samo plačem. Teta koja se zadesila tu u posjeti kod kćerke mi prilazi i briše suze i daje dva paketa maramica u ruku. Ne vidim je dobro, kapci su napola otvoreni i puni suza, ne mogu da prepoznam ko je, ali znam da nije moja mama. Više nemam snage da jaučem i stavljam te maramice u usta, stiskam zubima – ne ublažava bol, ali spriječava zvukove. Niko nije ušao. U agoniji sam zaspala, izmrcvarena gubitkom krvi, anestezijom i suzama. Ne znam ko, ali pretpostavljam ta ista teta je morala da ode potražiti nekog, jer sjećam se momka u bijelom koji me svom snagom prebacio na kuk, valjda da mi da injekciju i samo tako vratio nazad. Nastavila sam da plačem i opet zaspavala.
Da, diskushernija sa 19 godina. U vrijeme kad su svi slavili kraj srednje škole, bili na moru, kovali planove za budućnost moja jedina želja je bila da me ne boli više nikad kao što je tad. Te dvije sedmice su isto vrijeme bile pakao i raj. Pakao, jer sam u bolnici, ali i raj jer sam znala da je završeno, prošlo je “nešto me malo leđa bole” i neće se više ponoviti i sve će biti super, pa to je samo još jedna operacija u životu. Nije. 6 godina kasnije mene opet “nešto malo leđa i nešto malo kroz nogu žicne”. Kaže MR snimak i doktori da je isto, malo manje hitno nego prošli put. Ide u drugu nogu i na novom je pršljenu. Sa 25 godina mi iznad glave visi novi operativni zahvat i koji ću vjerovatno teže podnijeti nego prvi put. U vrijeme kad su se završili fakulteti i kad tražiš svoj put, gradiš se i osamostaljuješ, komad papira ti kaže da ćeš opet doći u situaciju da dva mjeseca čekaš da ti mama pomogne da odeš do toaleta, a da ti tata namješta jastuke između nogu. Komad papira ti kaže da ćeš opet imati pletenice na glavi i smješkati se dok šetaš do sale, a adrenalin šeta kroz krvotok. Komad papira kaže da ću opet biti nesposobna za brigu o samoj sebi.
Pa šta?? Preživjeću, vidio astrolog da mi nasilna i iznenadna smrt ne prijeti.
Pa šta?? Agonija je završila jednom, i drugi put će. Nisam rekla da me to ne plaši – plaši, jako.
Svaki mi dan visi iznad glave. Kad se sagnem da dohvatim češalj za kosu ili naglo zakočim dok vozim. Plaši me kad krenem naveče da spavam, jer ne znam hoće li sutra ujutro da me zaboli malo ili će privremeno da me onesposobi da napustim krevet. Plaši me, ali ne samo novi operativni zahvat – plaši me da ću opet izgubiti ljude do kojih mi je stalo i za koje vjerujem da me vole, kao što sam prvi put.
U dobru imaš drugare, u zlu samo sebe.
I roditelje.