(ne)Vrijeme je za (na)puštanje!

Zašto moji outfit postovi ne mogu da budu kao kod svih ostalih blogerki?

Nosim to i to, kupljeno tu i to, koštalo toliko i toliko – volim vas!

NE!

Moji su vječite ponjave i filozofske rasprave sve četiri ličnosti.

Ako me nije ubila embolija, hoće ova blizanac/vaga kombinacija i vječita košnica u glavi.


Prije par dana i to sasvim slučajno kroz razgovor sa osobom donekle sličnih pogleda na život, nakon posla, astrologije, smisla života dođu na red i muškarci. I tako, razmjenjujući dosadašnja dobra i manje dobra iskustva, po dobrom starom običaju zanesena u duboke analize i ludila prekine me jednim pitanjem: “A što ga braniš?”.

I ja stanem. Zanijemim. Otupim.

Branim? Branim!

Da, branim.

Auuuu, branim. I spustim pogled. Najradije se više ne bih pogledala u ogledalo, sramota me vlastitog odraza u njemu. Branim. Odzvanja u glavi, krvi se sa emocijama na površini i razumom.

Branim te pred ljudima. Nepoznatim, random ljudima. Branim te pred poznatim ljudima. Branim te u svojoj glavi.

U moru sivila ja nađem crveni končić i prihvatim ga se, spašavam sa njim i tebe i sebe i cijeli svijet. A ne ide…

Tupa bol. Nijema. Boli, a ne boli, samo guši i oduzima moć govora. Ona bol koju nisi u stanju ni da isplačeš već samo potisneš i gurneš u stranu. Tu negdje lijevo, pohraniš je sa svim ostalim razočarenjima, i onim velikim i onim malim. Razočarenje je razočarenje –  je l’tako? Izdaja je izdaja, nema velike i male, boli svaka.

NE!

Ne bole sve izdaje jednako i nisu sva razočarenja ista.

Ova tupa su najgora. Sveprisuta.

Ne možeš otići. Ne možeš ostati. Ne možeš zaboraviti. Ne možeš nastaviti. Ne možeš se poravnati. Samo stoji i godinama davi istim intenzitetom, ni da prodišeš niti da te ubije. Kvrcka po glavi. Milion i jedan način imam da opišem stanje ali apsolutno nijedan da riješim problem.

A vrijeme je.

Vrijeme je za (na)puštanje. Ja u tebi nisam odavno, ali ti ne odlaziš. Koliko želim, toliko se plašim jer sam na ovu malu bol navikla, sa njom se čovjek saživi a strah od dolaska neke nove, velike, strašnije i ozbiljnije je ipak nadjačao i ovu svakodnevnu tupoću. Jer, živ se čovjek na sve navikne pa tako i ja na tebe bez tebe, sama sa sobom. Možda tako ostane zauvijek. Možda postaneš vječiti izvor inspiracije a možda jednostavno ispariš.

Ko će znati… Ja sigurno ne, jer, da znam, odavno ti ne bi bio tu.

*autorka zadržava pravo na dramaturgiju, osjećaj umjetničke slobode i izmišljanje problema *