Mogu li nekako da ne odgovorim na ovo pitanje?
Ne da ne želim već jednostavno ne znam. Ne znam kako dolazi do sindroma “meni se danas ne diše” i ne znam kako se isti (za)liječi, ali jednostavno je tako…
Dok sam bila vezana za kancelariju i radila svaki dan od 8 do 16h stizala sam sve. Pisati tekstove, smišljati postove za blog, okupljati ljude, izlaziti, putovati, družiti se.
Sve!
Sad kad više ne radim na taj način već sama za sebe i u kućnoj varijanti nemam volje da se uopšte izvučem iz kreveta, a kamo li da se pridignem, spremim i radim bilo šta ako ne moram. OK i trenutno bolno stanje u kom se nalazim je doprinijelo svemu pa je možda krajnje vrijeme da svima objasnim o čemu je u stvari riječ i zašto toliko često spominjem da sam ograničena za fotkanje i pojavljivanje na internetima.
Kad jednom završiš na operacionom stolu zbog diskus hernije, šanse da će da se vrati su 60/40. Ja sam u ovih 40. Malo to pripisujem lošoj karmi, malo genetici, ALI ako ćemo iskreno ipak najveću krivicu snosim sama jer se nisam pridržavala onog što mi je naglašeno da moram. Ne, nisam vježbala. Jesam prvih 6 mjesec SVE; dizala pravilno teret, nosila dobru obuću, hodala i sjedila kako mi je rečeno. Na svaki CAP preko leđa sam išla doktoru, pojačavala tempo vježbanja i zaista mislila da je to, to.
Onda sam prestala da vježbam, a počela da se debljam. Smršam. Debljam Opet smršam i opet vratim kile. Leđa su bila da (is)trpe, mišići nestajali, kičma slaba kakva jeste nije mogla sama.
Kulminacija mog krmačenja je bila u februaru 2015. godine kad sam na 178 cm došla do kilaže od 85 kg i shvatila da zaista moram da uradim nešto po tom pitanju. Jesam i to ozbiljno jer moja trenutna kilaža varira od 72 do 75 kg koliko trenutno imam, a i to jer sam ograničena za bilo kaka vid fizičke akivnosti pa čak i hodanje.
Neko će pomisliti kako to uopšte nije naglo gubljenje kila, ali većinu sam izgubila u periodu prošle godine – u oktobru 2015 godine sam imala 72 kg i sad se trudim to održavati. Zaista sam mislila da je to rješenje svih mojih problema. Izgledala sam dobro, samo 4 kg su me djelila od primarnog cilja kad ne lezi đavle, ne može ipak na dobro.
Protekla 3 mjeseca iza mene su neopisiva agonija. To je bol za koju još uvijek ne mogu pronaći riječi da opišem. Otprilike, kao da mi neko svako jutro čupa donji dio leđa, onako “na živo” rukama, a uveče kad legnem u krevet i pokušam da zaspim taj neko semprebaci na nogu pa čupa živce i razvlači. Iz dana u dan je sve gore i gore, odavno već stopalom ne mogu da stanem bez uzdaha ili jauka, a spavanje se svelo na epizode; dva sata odspavam pa se naredna dva namještam u neki nebolan položaj.
Ne pomažu tablete, kortikosteroidi, vježbanje ni kiropraktičar. Sa roditeljima sam obišla regiju i gdje god je neko rekao da ima dobar neuro ili spinalni hirurg mi smo bili prvi u ordinaciji jer smo očekivalo da se desi čudo.
A nema.
Kad prođeš sve korake koje ti savjetuju onda kao opcija ostane samo pod nož. Predloženi su mi ekstremni i jako traumatični zahvati kao što je stabilizacija lumbalnog dijela kičme šarafima pa umjetni diskovi pa sve i svašta. Što više mišljenja, to više brige. Ja sam već počela psihički da se spremam za dane, sedmice i mjesece bolnice jer šta ću ako tako zaista mora biti. Ali iz nekog razloga, odlučili smo čekati.
Pišem “smo” jer mislim na tatu i mamu koji zajedno sa mnom prolaze ovu agoniju. Ne znam zašto, ali odlagalo se. Nisam plakala puno, samo jednom kad mi je OPET (iz)rečena ta strašna dijagnoza.
Nakon višemjesečne borbe i svakodnevne patnje opet novi doktor. Idem(o) po još jedno mišljenje. Doktor kog sam čekala mjesec dana za termin i koji je rekao ono čemu sam se nadala – “KOJA CRNA STABILIZACIJA NEKOM KO IMA 25 GODINA?”
Nakon razgovora i objašnjenja zašto da i zašto ne, šta je najbolje rješenje sv(ij)e(t) je postao roza i vratio u normalu. Neće bol da nestane i da se misteriozno povuče, potrebna je operacija, ali ni blizu traumatična kao što mi drugi predlažu i savjetuju. Potrebna je disektomija što je u poređenju sa ostalim mačiji kašalj.
To sam prošla i preživjela, znam šta se radi i kako izgleda, znam kako će poslije biti i shvatam ovo kao opomenu univerzuma; prvi put si za*ebala, nisi slušala, evo ti opet prilika pa budi pametnija.
Hoću. Obećavam. Časna pionirska.
Smršaću još i vježbati svaki dan, DVA put. Plivaću. Neću sama po stanu gurati ormare i trčati po cesti. Piću vitamin D, voditi računa o kostima i organima.
Sve ću, samo ne šarafanje. Samo ne to. IKAD.
photo by Artist At Camera