Nisam ljubitelj onih generičkih, isforsiranih tekstova “šta trebate vidjeti” i slično jer nije moje da vam kažem šta treba a šta ne treba, to same najbolje znate.
Ako volite istoriju, obilazak spomenika civilizacije će vam biti na prvom mjestu. Ljubiteljice umjetnosti će provesti sate i dane u galerijama, muzejima ili Vatikanu, poguzije u restoranima a izgubljeni će čapnuti od svega (po)malo.
Ja sam ova što je htjela da čapne svuda pomalo i da zavirim u dijelove grada koje vam nijedan turistički vodič sigurno neće preporučiti jer i zašto bi vas vodio u uličak unutar Piazze di Navona gdje je espresso 1 euro, gelato 2 a čaša vina sa brusketima i nekoliko vrsta sira samo 10 eura?
Kao neko ko uspije da se izgubi i na Laušu, u Rimu mi se to desilo samo dva puta u tri dana i to na identičan način. Budući da sam bila smještena poprilično daleko od centra dešavanja, trebala mi je kombinacija i metroa i busa a to je greška broj jedan. Pomno istražite i birajte gdje spavate, nije važno “samo da se prespava pa kako god” već budite što praktičniji. Ukoliko je vaš budžet mali, izračunajte koliko će vam trebati da se prebacujete tamo i ovamo. Da, hodanje je dobro i biće ga ali u svakom slučaju ne možete baš cijeli Rim da prešetate.
Metro sistem je jako jednostavan, karta za isti košta 1,5 euro a može da se koristi i za autobus. Ono što je bitno napomenuti je da karta od trenutka prvog poništavanja važi narednih 100 minuta unutar kojih možete da mijenjate stanice i linije ali jednom kad izađete iz metroa – izašli ste. Čim dođete instalirajte offline mapu na telefon ali nabavite i onu klasičnu – (za)trebaće vam.
Moj prvi, maratonski dan u Rimu je počeo sa espressom nekoliko stotina metara od Fontane di Trevi. Da, znala sam gdje idem, svjesno. Dupli espresso je koštao 5 eura. Ne dobijete vodu a ako je i tražite 90% lokala nudi samo opciju od 0,75l i nema kao kod nas “daj mi čašu vode”.
Fontana je divna i prepuna turista. U jutarnjim časovima je nešto malo manje ljudi, imaćete priliku da napravite i neku lijepu fotografiju bez kineskih i drugih glava iza vas ali što dan više odmiče tim je i gužva veća. Nije mjesto na kom možete provesti sate i sate, stvarno je dovoljno 20ak minuta da se fotkate, ubacite koju kovanicu za sreću i uz želju ili želje koje treba da se ostvare, legenda kaže da ćete se vratiti u Rim.
Mene je to željenje na različitim mjestima opeklo u prošlosti sa opštim mjestima i kao “da budemo živ, zdravi i srećni”.
Ma zajebi, ovaj put samo konkretno, sa sve vremenskim okvirom da testiram hoće li se to stvarno desiti.
Nakon kafe i fontane, krenula sam dalje, laganim kasom. Rim je veliki, otvoreni muzej i na svakom ćošku možete nešto vidjeti. U tom dijelu oko Fontane di Trevi odnosno u blizini Piazza di Spagna imate XY crkvi, malih galerija, bazilika, muzeja, izložbenih prostora a koje možete vidjeti potpuno besplatno. U koju god crkvu da uđete ostaćete bez daha, bez obzira ko je umjetnik koji stoji iza njihovog oslikavanja. Nije sve i ne mora da bude Sikstinska kapela. Jednostavno, bogomolje u meni izazivaju poseban vid oduševljenja, poštovanja, mira i spokoja da mi ne pada na pamet čačkanje po telefonu i snimanje. U bazilici Santa Maria Sopra di Minerva sam bila u vrijeme nekog obreda. Budući da je bazilika malo zabačena u odnosu na fontanu, lokal u blizini u koji sam sjela je imao cappuccino za 3 eura što je poprilično OK cijena za veliku šolju koju sam dobila.
Sreća i činjenica da poznajem million ljudi je i ovaj put bila na mojoj strani pa sam se u poslijepodnevnim časovima našla sa sestrom drugarice iz Banjaluke koja već dugo živi u Rimu. To je bila idealna prilika da vidim Rim tim očima. Talijanima je ručak između 13 i 15h a nas dvije smo se našle tik pred padanje u nesvijest od gladi jer sam taj dan doručkovala kafu, cigare, jabuku i keks. Puno keksa. Čokoladnog.
Dajana me vodila na ručak u restoran u blizini Španskih stepenica, ispred samog Valentino sjedišta. Ako nisam pala u nesvijest od gladi, zamalo da se srukam pred Valentino izlogom a jedva sam se suzdržala da ne uletim i krenem da vičem USVOJITE ME, OSTAJEM PROZORE DA PEREM.
Nakon, ne tako laganog ručka prepunog sira u maniru “svega i puno” objasnila mi je da je kod njih običaj brzinski espresso “s nogu”, poslije ručka, bez previše otezanja pa sam tako i uradila. Energy boost.
Španske stepenice su iskorištene za fotografisanje a onda smo nastavile u glavnu “šetalačku” ulicu koja vrvi od izloga i skupocjenih brendova; Gucci, Prada, Burberry, MaxMara i šta sve ne.
Nakon nekoliko AH, UH, I KAD ĆU JA OVAKO uzdaha nastavile smo prema “centru” odnosno do Vittoriana gdje sam opet imala sreće pa nije bila prevelika gužva i Dajana je uhvatila nekoliko baš dobrih fotografija. Hvala i izvini na maltretiranju :*
Budući da smo zagazile u kasno poslijepodne, ručak je bio sjajan, šetnja još sjajnija a aperol s pogledom na Colosseum čija svjetla tek počinju da se pale je bilo čisto savršenstvo i kraj dana. Rastale smo se kod Teatro dell Opera, ja na drugi dio grada na sumiranje utisaka i spavanje a ona kući. Nevjerovatnih 14 pređenih kilometara.
Za nekog ko je dva puta operisao kičmu, ima trombofiliju, proširene vene i vječno otečene noge – nije loše, može proći.
Kad su u pitanju Fontana di Trevi, Španske stepenice i Vittoriano moja istorija tu i nije baš najjača i bila sam baš čisto turistički, da i mala Maja vidi gdje su Turci krenuli. Ono čemu sam se ja radovala a ujedno i ono o čemu sam najviše učila proteklih godina, još od Gimnazije je bilo fokusirano na Colosseum i Rimski forum. Iako se politikologijom nikad nisam i ne planiram baviti, teško je zaboraviti sve (na)učeno i (pro)čitano tako da sam u glavi sve već imala zamišljeno, zacrtano i samo mi je trebao taj “WOW” trenutak da stvarno vidim Colloseum a naročito Rimski forum. Eeeeejjj, politika i zakon jednog takvog megalomanskog projekta kao što je Rimsko carsto u tih “nekoliko kvadrata”.
P.S. Kad je u pitanju antika, ova osobica je više privržena grčkoj kulturi; filozofiranje i mudrovanje do besvijesti. Antički period i Rimljani su za moj ukus previše praktični i vrijedni.
Discussion about this post