U posljednje tri godine svaki dan me prati osjećaj da negdje i na nešto kasnim. Nije da tu nema istine, ja sam kampanjac otkad znam za sebe i to će me jedan dan doći glave…
Tako je i ovaj put.
Dok ishendlam sve poslovne obaveze i klijente, ono što najviše volim i što me ispunjava (a to je ovaj blog) – trpi.
Petak je, za neke kraj radne sedmice, za mene dan kao i svaki drugi jer radno vrijeme ne postoji, u pogonu sam 24/7.
Petak je i ja sjedim sa laptopom u lokalu na lijevom kraju grada, baterija samo što nije pukla, inboks mi je pun neodgovorenih mailova.
Petak je i umjesto da se negdje opijam i uživam (ili barem kući ležim i odmaram) – ja radim.
Ali, to je ono što sam htjela. Zaista. Prije nekoliko godina kad me tadašnji momak pitao kako zamišljam svoj idealan život i da mu opišem jedan radni dan opisala sam ga upravo ovako. I sad se vi vjerovatno pitate kakve to sve veze ima sa naslovom i generalno idejom zvanom Spark.me ?
Možda i ne pitate ali nema veze, ja ću vam svakako reći.
Prošle godine kad sam pisala OVAJ tekst nisam mogla ni da naslutim da će mi se život u samo godinu dana okrenuti naopačke. Naopačke u pozitivnom smislu. Naopačke onako kako sam oduvijek htjela da bude.
Prošlogodišnji Spark je za mene zaista bio SPARK u pravom smislu te riječi. Provela sam tri fenomenalna dana slušajući nevjerovatne ljude koji su pričali o svom radnom ali i životnom iskustvu. Voljela bih vam reći da je “biti marketar” posao ali nije, zaista je način života i zaista mislim i vjerujem da to ili jesi ili nisi. Ili se pronađeš i živiš to svaki dan ili ne pronađeš. Baviti se marketingom u bilo kom obliku nije posao koji možete da ostavite u 16h i da se ostatak dana bavite nečim drugim.
Ne znam šta je to imati slobodan dan, godišnji odmor ili jednostavno da ne razmišljam “o poslu”; kad putujem posmatram bilborde i reklame. Kad sjednem u restoran redovno pretresam jelovnike i cjenovnike, zagledam fontove, pratim dešavanja na društvenim mrežama. I kad moram i kad ne moram, ja to radim jer ne mogu da ugasim mozak ni na jednu jedinu sekundu. To može baš mnogo da smara ljude, čak i one koji su iz svijeta kao ja jer nemam granicu i ne znam da se zaustavim.
Opet, kakve to veze ima sa Sparkom?
Prošle godine, osim kroz “predavanja i govore” imala sam priliku da sa nekim govornicima (po)pijem kafu u pauzama, čujem neke dodatne savjete koje kroz njihova izlaganja inače nemate priliku čuti. Imala sam tu sreću da sam razgovarala sa fenomenalnim ljudima, konsultacije 1:1 koje nisam čak ni platila, a vjerujte mi, to se plaća, masno.
I logično. Svako treba da naplati svoj rad, trud, višegodišnje zalaganje i ulaganje i iskustvo. To što se nekom sa strane čini da je “5 minuta posla” možda zaista i jeste ali iza tih 5 minuta stoje godine učenja i rada. Iskustvo je neprocjenjivo.
Pružila mi se jedinstvena prilika da (na)učim a ja volim da učim. Gazim tridesete i grabim znanje, na svakom ćošku i gdje god mi se ukaže prilika a Spark ne da je odlično mjesto i prilika za učenje već je SJAJNO, ako znate da iskoristite ono što imate i od ljudi koji imaju znanje i žele da ga podijele.
Jedna od najvažnijih stvari je upravo to – ISKORISTITI PRILIKU. Ako znate. Ako ne znate nema te škole, kursa, konferencije i seminara koji će vas inspirisati i naučiti nešto. Želju za znanjem, napredovanjem i razvojem stvarate sami sebi.
Eh, UPRAVO TO, upravo to je najvažniji dio koji sam naučila (ne kažem da isto baš najbolje implementiram u poslu i životu) ali naučila sam da posao ne može pasti s neba, da ideja ma koliko bila dobra neće sama od sebe da se ostvari već da za istu treba zavrnuti rukave i posvetiti se realizaciji.
Naučila sam da nije sramota pitati kad nešto ne znaš i da je OK zatražiti pomoć od nekog ko zna bolje. Naučila sam da treba pokucati na više vrata jer ne znaš koja će i kad da se otvore. Naučila sam da ponuditi nešto nije sramota već jednostavno posao i da u vremenu u kom živimo kad ima “svega i puno” moraš da se izboriš za svoje mjesto pod suncem. Neki bi to nazvali proaktivnost ali ja na to gledam kao sastavni dio života. OK, još uvijek nisam na tom nivou na kom bih željela da budem ALI upravo to je i pokretačka snaga da nastavim dalje. Radim i volim da radim to što radim. Trebalo je dugo vremena da uopšte dođem do tog da neko cijeni i plaća upravo to i još uvijek nisam na nivou na kom bih željela da budem ALI, i dalje (možda naivno) vjerujem da se trud kad-tad i negdje mora isplatiti.
Zašto sam napisala sve ovo?
Zato jer sam prošle godine naučila da je OK nekom reći NE.
Zato jer sam prošle godine na Sparku naučila da je OK reći da nešto ne možeš uraditi ako se ne plati.
Zato jer sam prošle godine na Sparku shvatila da imam i radim nešto što “vrijedi” ali isto tako da se od hvala i komplimenta ne živi.
Ma koliko nekom suludo izgledalo sve ovo što pišem, Spark.me je bio moj SPARK da promjenim neke stvari i drugačije se postavim kad je posao u pitanju. OK, malo me i dalje zeza karakter koji uporno želi da ugodi svima i svemu ali sam ipak naučila da više cijenim sebe i to što znam.
Zahvaljujući razgovoru sa nekim govornicama na prošlogodišnjem Sparku za nekoliko dana se selim u drugi grad jer sam dobila ponudu za posao a Bože daj da me zdravlje posluži, uskoro i na drugi kraj svijeta. Zato jer mogu, hoću i moram.
Zato što mi je Spark okrenuo život naglavačke, naučio me da posmatram posao na sasvim drugačiji način i zato što sam skontala da ako HOĆU onda stvarno mogu e ZATO i ove godine idem. Moram, jer hoću – logično!