Jedna sam od “ne obraćaj mi se dok ne popijem kafu” osoba.
Već deset godina, svako jutro ustajem u 06:30h, pijem kafu kod kuće dok se spremam, instant ili “domaću, drugu po dolasku na posao, treću obavezno u kafani, četvrtu kad dođem kući, petu uveče kad izlazim.
Da, možda nekad pretjeram ali moja mjera je 2-4 kafe dnevno.
Iako sam kafopija a i dosta vremena provodim u kafani, ne smatram se stručnjakom i sve navedeno u tekstu je stvar ličnog doživljaja.
Kafu pijem bez šećera, obavezno uz vodu – dva gutljaja kafe i gutljaj vode.
Veći dio života sam pila “produženu” bez ičeg a u posljednje dvije godine joj dodajem mlijeko, hladno. I da, smeta mi toplo mlijeko jer znatno mijenja ukus i to je jedan od najčešćih razloga mog nerviranja u lokalima. Ako je mlijeko, onda HLADNO, moliću lijepo.
O kafi, njenom porijeklu, vrstama, načinu pripreme, služenja i čega sve ne mogu da se napišu eseji, ali to nije ono čim će se ovaj tekst baviti.
Kafa je dobra ili loša, mjesto u kom je najčešće konzumirate vam se dopada ili ne dopada ali ako se kojim slučajem nađete u Banjaluci i ne znate gdje biste “na kafu”, evo mojih (prvih) pet prijedloga i obećavam – nećete se pokajati!
Cinecitta se nalazi u samom centru grada na adresi Veselina Masleše… Ukoliko dolazite iz pravca Narodnog pozorišta i idete ka Gospodskoj, onda ćete kod Mtela skrenuti lijevo, u prvom “prolazu” a ako dolazite od Boske onda će vam prolaz doći posljednji i to s desne strane. Teško da ćete promašiti.
Ono što mi se posebno dopada kod Cinecitte je upravo lokacija – centar a opet zavučeno i ušuškano.
Iako “življe” u ljetnom periodu, naročito u kasnim večernjim satima kad možete uživati u dobroj muzici i koktelima, Cinecitta vas neće razočarati ni u zimskom periodu…
Nakon što sam taj dan popila jako lošu kafu (a i o tom će biti riječi), ova u Cinecitti je bila pravo oduševljenje za nepce. Ono što je meni, a vjerujem i ostalima jako važno su i konobari.
Ne volim prenapadne, one koji smaraju i koji su usiljeno ljubazni. Isto tako, ne volim ni nadrndane koji “bacaju” kafu na sto. OK, shvatam, ne postoji osoba koja je uvijek raspoložena, naročito u ugostiteljstvu ali jebemuumiša, OK je da samo pitaš šta ću i da to doneseš, ne moraš da pjevaš i plešeš ali ne moraš ni da me maltretiraš neumjesnim komenatrima (a dešava se).
Cinecitta je zadovoljavajući omjer i jednog i drugog – ljubaznost a u isto vrijeme “poslovni” odnos prema gostima i to je dovoljno da se u narednom, ljetnom periodu, sve češće i češće uputim tamo na dozu kofeina.
I da, kafa je zaista odlična!
Ako se iz Cinecitte uputite dalje, u centru možete pronaći još dosta zanimljivih lokala. 5-7 minuta laganog hoda a preko puta Narodnog pozorišta na adresi Kralja Petra Karađorđevića I 109 je i
Zanimljiv naziv, je l’ da?
Iako i zimi, ovaj lokal je posebno kul u ljetnim mjesecima, rano ujutro dok sunce ne krene da prži ili u kasnim večernjim satima. I u proljeće. I jesen je fajn. OK, kul je mjesto u svakom slučaju.
Kao što sam već rekla, jako mi je bitno da su konobari dobar omjer ljubaznosti i profesionalnosti a Igra mečka ima upravo to – lijepo će da vas pozdrave, priupitaju šta ima, šta pijete, napune i mobitel ako treba ali neće sjediti na glavi. I da, ja sam jedan od onih pušača koje svi mrze – nikad nemam upaljač pa su mi doskočili sa šibicama kad god odem.
Mislim da sam samo jednom u proteklih godinu dana popila kafu i da je bila loša, odnosno ne tako dobra kao inače. Tako je to kad vas razmaze kvalitetom pa se lakše reaguje čim nešto nije jednako dobro kao što ste navikli.
Ne, dekice u bašti nisu izmišljanje tople vode i revolucija ali su zaista korisna stvar, naročito u proljeće/jesen. To i činjenica da konobari nikad ne zaborave donijeti vodu (ne volim vraćati ljude da mi donesu vodu uz kafu a ne volim da je pijem bez). Detalji na koje, reklo bi se, malo ko obraća pažnju.
Ako smo popili i ovu Mečki, idemo dalje, par metara niže. Isti pravac, ista ulica, Kralja Petra I Karađorđevića 103…
Ako šetate Banjalukom, teško da ćete zaobići Es. Jedno od onih mjesta za koje znaš da postoje… pa ne znam, oduvijek. Ovdje me prvi put vodio mlađi brat jer je neki njegov drug radio i dugo sam išla ne znajući uopšte kako se zove.
Ništa posebno a opet jeste… Na lokal te “navuku” ljudi, društvo, stvori se navika a i da ne primijetiš… Es je posebno popularan, kao i većina lokala, u ljetnom periodu jer ima ovu “niz cijelu ulicu” terasu.
Bez previše pametovanja, dobra kafa, kul voćni kokteli i baš često dobra ponuda sa kombinacijama kafa+sok/voće. Ako ste u BL, ne moram previše pričati a ako niste, ima još nešto – SVRATITE NA PANAKOTU!
Iako je kafa uvijek OK, desilo se i da ne bude dobra ali je konobar bio baš ljubazan i simpatičan pa, može se progledati kroz prste.
Popili smo tri, je l’ može još?
Eh između te velike zgrade u staklu i ESa je opet “prolaz” pa nastavite do Vidovdanske bb. Ako se ne snalazite samo pitajte nekog da vas uputi na
Potencijalno problem sa lokalima i ljudima koje (za)voliš je što je jako teško isključiti onaj skroz subjektivni osjećaj jer… jer ja baš volim Pauzu! Drugarica me tamo vodila kad je tek otvoreno, od potpuno malog, minijaturnog lokalčića Pauza je (na)rasla za ovih par godina i pretvorila se u, usudim se reći, kultno mjesto u gradu za ispijanje kafe. I piva. I vina. I dobru muziku, žurke, humanitarne akcije, lijepe događaje, kul ljude, prekul konobare.
Da, da, evo, krenuo je taj subjektivizam…
Pauza ima “ono nešto” što se valjda stvori s vremenom, naročito kad ideš baš redovno pa te pred kraj godine mogu upisati i kao dio inventara. Dovoljno mirno kad mi treba laptop i dobra kafa, dovoljno kul za “zagrijavanje” vikendom i dovoljno opušteno da mogu bilo koga tamo voditi… ma k'o da je moje.
Odlična kafa i prijateljski raspoloženi konobari koji vas sigurno neće smarati i smetati. Ako vam je do priče – pričaće, ako nije – neće i upravo je to ono što posebno cijenim od samog počeka.
Imaju i dobru ponudu kraft piva a od vina preporučujem svako, naročito ako sjednete za šank pored prozora, družite se sa laptopom i posmatrate slučajne prolaznike u kasno poslijepodne kad se dan gasi. Ah, da, nedostajaće mi taj pogled…
Nedavno otvoren lokal a koji me, zbog jednostavnosti, jako brzo kupio je samo malo udaljen od Pauze, 7-10 minuta laganog hoda na adresi Ive Andrića 3, ili za lakšu orijentaciju, kod Muzičke škole…
Tipično “naseljsko” mjestašce, mirno, ugodno, bez pretjerivanja i razbacivanja u dizajnu i ludorijama. Nisam ljubitelj tih ludila i trendova u posljednje vrijeme. Ono kad ne znam da li sam ušla u kafanu ili u salon sa kućnim potrepštinama – svega (pre)više.
Eh, Yoko nije salon, ne padaju na vas tegle i saksije cvijeća, ne iskaču vam izmišljene kafe i jednorozi, dvije dame su izuzetno ljubazne, kafa solidna i jedina zamjerka je da treba potrefiti pravo vrijeme za odlazak ako hoćete da uhvatite sunce na terasi jer ga nema previše na ovoj strani.
Ili se obucite prikladno za doba godine a ne kao ja u mrežastim štramplama i suknjama.
Iako već imam svoje top mjesto u gradu gdje idem kad mi je teško i kad slavim, radim ili jednostavno želim odmoriti mozak od svega i svih, slutim da će i Yoko poslužiti za odmaranje ovo malo mozga što je ostalo.
Još jednom napominjem da je sve stvar ličnog doživljaja, možda se nekom i neće dopasti predložena mjesta ali stvarno, ako ste već navratili u Banjaluku, skoknite i provjerite nešto od ovog i javite utiske!