Nedavno tvitnuh misao o tom kako je bitan dio procesa odrastanja to što sad sama ubijam svoje bube u stanu, i to bez imalo drame i panike već po kratkom postupku – patika i bub, gotovo!
Ali, čim sam na internete pustila to, shvatila sam koliko je još drugih stvari koje ulaze u taj proces i u jednom trenutku sam poželjela da zapišem sve to, da lakše provarim. Zaista, nije mi jasno kad je počelo da se dešava to što se dešava?
Prvo, otkud meni 25 godina i zašto je uopšte došao juni koji me podsjeća da uskoro punim 26. Nije to velik broj ali je došao nekako prebrzo, iznenadno, nisam stigla da se spremim za sve što vuče za sobom.
Vuče obaveze i ispunjavanje tuđih, često prevelikih očekivanja. Vuče posao i borbu za opstanak.
Poplavu i oduvani veš sa balkona, hrpu koja čeka peglanje, društveni život koji ne želiš zanemariti, ručak koji treba skuvati i prozore koje treba oprati. Sve to samostalnost vuče za sobom u tek kupljenom koferu.
Vuče različite osjećaje – sloboda je u isto vrijeme pritisak i olakšanje.
Biti i moći sam(a) je nagrada i kazna u isto vrijeme.
Sjetila sam se davno arhivirane mape na računaru sa nikad objavljenim tekstovima. Tako je i bolje, ne daj Bože da su te misli vidjele svjetlost internetskog dana, više nikad ne bih mogla da povučem napisano i samu sebe bih nalupala danas da je to iko, ikad pročitao.
Baš kao što mi sad niko nije objasnio šta to znači susresti se samostalnošću oči u oči, ni tad mi nije objašnjeno, niti sam se pripremila za tu količinu emocija i da, ako ih ne kontrolišeš na vrijeme, naprave zlo. Niko se nije potrudio da mi objasni šta da radim sa onim osjećajem i potrebom u stomaku da nekog toliko jako grliš da mu ugroziš disanje. Nisam znala sebi ni drugima da objasnim zašto ne želim da gledam svojim već tuđim očima.
Nisam znala šta to znači da ti je srce smireno tek kad ubrzano lupa.
NIKO ME NIJE PRIPREMIO ZA LJUBAV.
A ni za život…
Nisam dobila uputstvo za korištenje i šta u slučaju kvara? Imam li pravo na povrat novca ili barem na zamjenu za novi? Da l’ postoji garancija? Servisira li neko srce kad se pokvari?
Zašto nas u školama ne uče kako da se voli? Ili ne voli? I živi…
Šta ću ja od tuđih ratnih iskustava kad u rat ne planiram, dajte mi savjet kako se živi sa pola srca jer ti je onu drugu polovicu pojeo život do 25. godine. Dajte mi barem novu glavu ako srce već ne može, ili nešto da se ovo što je ostalo regeneriše.
Dajte neko uputstvo za život.
A ni za život.
Voljela bih da jeste… Voljela bih da može tako, jer ovo sve što se sad dešava je došlo prebrzo i iznenadno, bez imalo prostora da se makar pokušaš pripremiti već moraš da se snalaziš. Računi i obaveze, posao, bolesti, smrt – sve bez najave, sve drma u glavu i to najjačom voltažom.
I sve prođe, riješi se, al’ ona polovica srca ne zarasta već se i na onom dijelu koji je ostao počela otvarati rana.
Rana ispunjena strahom iz prošlosti.
A strah k’o strah, ima velike oči.
Strah k’o strah, neobjašnjiv. Srce k’o srce, pola ga nema pa hoće da se zaštiti.
Apsolutno niko nikad me nije upozorio da sva fizička bol koju sam osjećala proteklih godina stane u jedan jedini žig koji osjetiš kad zatvoriš oči i sjetiš se trenutka povraćanja vlastite utrobe zbog saznanja o izdaji. Kad prestaneš da gledaš tuđim i upotrijebiš svoje oči. Kao neko ko je proveo proteklih 6 mjeseci u takvim bolovima koje je Tramal ublažavao, kažem vam, ono što misli proizvedu i pošalju u stomak boli više od najviše.
Nagrada, jer moći je moć. Kazna, jer očekuju.
Nagrada, jer će ti ona polovica srca ostati. Kazna, jer ćeš ti pojesti nečije dok pokušavaš da sačuvaš svoje.
NIKO ME NIJE PRIPREMIO ZA LJUBAV!
Još uvijek nemam odgovor na pitanje želim li svoje bube ubijati sama.
*autorka je ubila metar i po dugog skakavca, doživjela poplavu u 1 ujutro, preživjela plućnu emboliju i pojela Hegela*