Danas, kao i prethodnih pet koliko se poznajemo, javio mi se jedan poznanik da čestita rođendan.
Čujemo se tako dva puta godišnje, ja da čestitam njemu on meni i na tom ostane. Ne podsjećaju nas društvene mreže na to već smo upamtili i tradicionalno se ispričamo na taj dan. Ni ova godina nije bila izuzetak ali nije to povod ove priče. Pitao me kako sam i šta ima a ja sam baš u tom trenutku shvatila da bih trebala smršati barem pet kila, oprati auto, završiti sa nagradnom igrom, okupati se i izaći van sa drugaricama. I već mi je stresno što neću stići da sredim kosu onako kako sam planirala. Opet sam planirala i propalo je… Ništa nisam naučila u prethodnih godinu dana, očigledno… I onda sam sjela i pitala ga da li stvarno želi da čuje šta mi se desilo od augusta prošle godine kad sam mu čestitala rođendan. Nisam dočekala njegovo “DA” u znak odobravanja već sam počela…
Još uvijek nisam sigurna da li trenutno da se zahvalim Bogu i univerzumu ili da se smijem što su me tolika sranja potrefila u tako kratkom vremenskom periodu i na tako malo godina.
Prošle godine u ovo vrijeme život je izgledao savršeno.
Prošle godine u ovo vrijeme se činilo kao da ništa ne može krenuti po zlu… barem ne toliko!
21.06.2016 sam bila u gradu koji volim, napokon pomirena sa činjenicom da neću odseliti za Ameriku. U gradu koji volim radeći posao koji volim, proživljavajući svakodnevni stres koji me ispunjavao i bez kog ne znam da funkcionišem. Zaljubljena, srećna, i sa skoro pa idealnom kilažom. Šta, kog đavla može loše da se desi. Može li?
Činjenicu da su mi operisali kičmu prije sedam godina sam uspješno držala po strani, čak i u danima kad sam prepoznavala simptome koji su me mučili i tad, prije prvog operativnog zahvata. Juli, august, septembar… Ono kad živiš kao u američkom filmu, gledaš na vlastiti život nekako sa strane i ne svojim očima. Nisam vjerovala u natalnu kartu i aspekte koji su bili sve samo ne dobri, slala sam to dalje od sebe, doživljala sam život bezazleno i opušteno, lagano i kao da za sve probleme postoji rješenje. Postoji, ali živjeti je SVE osim lako.
Nesnosni bolovi praćeni različitim dijagnozama i uputstvima šta dalje, ja sve nepokretnija a glava se sve više opire činjenici da ću možda morati opet pod nož. Savršeni posao više nije tako savršen, ljudi i nisu onakvi kakvi ti se predstave pa dobiješ otkaz dok si na bolovanju. Vratiš se u roditeljsku kuću jer si, em bez posla, em u bolovima i agoniji em poražen činjenicom da sa 25 trebaš pomoć da odeš do kupatila. Da piškiš, ništa više… Nisam mogla sama.
Onda operacija kičme. Druga u sedam godina. Bolovi, bolovi, bolovi. Patnja pa opet red bolova i nemoći. U patnji shvatiš da još više bole misli jer su se počele slagati a ljudi do kojih ti je bilo stalo nestaju, polako, jedno po jedno. Još jedan red agonije pa opsežna tromboemoblija. Plućni infarkt. Mjesec dana bolnice.
Da, sve to u manje od godinu dana.
Iskreno, mislila sam da neću postati jedna od onih osoba koja stalno priča o svojoj bolesti a izgleda da jesam. I ma koliko se činilo da nakon takve situacije postaneš hrabriji, ipak počneš da se plašiš. Vazduha, visoke temperature, pokreta. Počela sam da paničim na sve istraumirana činjenicom da pijem tablete da me održavaju živom – da, do te mjere sam sve shvatala dramatično.
Ne znam kako, ali prošlo me. Prošao me strah a ostalo poštovanje prema životu i volja da nastavim dalje. Prošao me strah od ljudi jer sam toliko puta bila emotivno (z)gažena da očekujem poraz u startu. Više volim vjerovati da su ljudi loši pa da me iznenade dobrim nego obrnuto. Vidjećemo da li će potrajati.
Prošao je strah, ali je ostala prava i istinska ljubav prema roditeljima i ne zato što su moji ali su najbolji. Roditelji koji, ako ne daju, sigurno neće uzeti. Oni koji podrže i kad se ne slažu. Roditelji sa kojima možeš o svemu, oni koje niko nije pripremio na toliko sranja a sa samo jednim djetetom, Roditelji koji, u sljedećem životu zaslužuju da žive nekim kraljevskim životom bez puno briga i opterećenja.
Ostalo mi je poštovanje prema životu i sebi. Nekom bahatost, nekom samopoštovanje, nisam sigurna kako će ko da doživi činjenicu da sam više nego ikad do sada sebi najbitnija i svaki se dan podsjećam na to… Treba znati stati pa procjeniti šta i ko je vrijedan stresa. Neki ljudi jesu, neki nisu. Svako po zaslugama.
Danas je 21.06.2017 i ja sam opet krenula sve ispočetka. Nakon brda sranja, opet radim posao koji volim, ljudi su još probraniji nego prije, dozvoljavam samo pozitivni stres koji tjera i motiviše naprijed i prihvatam probleme drugih samo ako su stvarni. Znam da je “svakom njegov problem najveći” ali na mojoj skali se ipak zna šta je vrijedno stresa i nerviranja a šta ignorisanja. Ne, ovo nisam napisala da bih nekog učila životu i ignorisala činjenicu koliko je sve teško i sranje. Ovo sam napisala da napišem, pustim, da negdje ode, samo da više nije u meni jer, jebemu miša, koliko god sranje bilo, treba naći način da se sa tim izboriš. Nekako.
Treba se suočiti sa onim što te zateklo, jer, bolje i ne moći nego ne probati. Bolje je i pasti pa će koljena da zacijele nego propustiti šansu da voziš bicikl sa obe ruke u vazduhu a ne na upravljaču.
Bolje je trenutak kad se život bude gasio iskoristiti i sjetiti se krvavog koljena nego se pokajati što nikad nisi pokušao osjetiti kako je ne imati kontrolu nad biciklom.
Bolje je trpiti nepodnošljivu lakoću postojanja nego gurati kamen težine. Ionako te na kraju viša sila poklopi.