Ja sam Maja; otac mi je Musliman, mama Katolkinja, a baka Pravoslavka.
Slavim sve Bajrame, Božiće, Uskrs i Vaskrs.
Nekad sam mogla i smjela da ispostim cijeli Ramazan, nije mi strana Katolička crkva i volim manastire.
Vjerujem u Boga.
I SVE SAM.
Možda nosim malo teže breme vjere i religije, ali svoju porodicu i baš ovo kakva jeste ne bih mijenjala za bilo koju drugu na svijetu.
Volim Ramazan i poruku koju nosi, Bajrame sa tatom i mamom. Volim i katolički Božić i Uskrs kod bake, a pravoslavni i Vaskrs sa drugaricama.
SVE SAM!
Sve sam i vjerujem u Boga baš kao što vjerujem da sve što se dešava se dešava s nekim razlogom i da nam Bog, kako god ga zvali, neće dati više od onog što možemo izdržati, ma koliko se nekad činilo teško, komplikovano i nefer.
Život je život i jednostavno nije fer.
Kako, zašto i otkud BAŠ Ostrog, ne znam. Na to pitanje nikad sebi nisam mogla dati odgovor jer mi je jednostavno došlo da bih voljela da odem i provjerim o čemu se to toliko priča.
2016 je bila sjajna godina; jedna od onih gdje je najveći stres u životu bio “a kako da se ja iz patika prešaltam u cipele” jer sam te godine dobila svoj prvi, pravi posao i to ni manje ni više već u kabinetu opštinskog načelnika u Sanskom Mostu.
WOW! Prvo pa muško. Sve je izgledalo sjajno; završen fakultet, najbolja drugarica, zujanje na sve strane, dobra plata i želja za životom na max. Spavala sam 4h dnevno i to je bilo više nego dovoljno.
I eto, baš te godine se desilo i da upoznam muškarca za kog se kasnije ispostavilo da je bio najveća greška u životu; ona koja je ostavila dubok i neizbrisiv trag sve do dana današnjeg.
Željela sam da odem baš na Ostrog i to baš sa njim. Turistički, ne poklonički. Napamet, bez da sam išta istražila; samo sam željela da odem(o).
I jesmo.
Sjećam se svakog detalja puta kao da je bilo juče, a ne prije toliko godina.
Bila sam “zabrinuta” kako će on da se popne, a ja aktivni pušač u tom trenutku na tri kutije dnevno sam bila ubijeđena da mogu.
Mogla sam, ali malo (preko)sutra; penjali smo se 12 godina. Ovu grešku oko parkiranja sam ispravljala kasnije, s godinama, ali o tom logističkom dijelu puta iz BiH do Ostroga u nekom drugom tekstu.
Slušala sam iskustva nekih drugih ljudi, priče i pričice trećih, ali nijednu nisam zarezivala do onu svoju; ličnu.
Kažu da, ako si loš čovjek ne možeš proći kroz manastirsku kapiju jer ti Viša sila ne dozvoljava. Ljudi su se kleli da su zaista vidjeli one koji su dolazili do ulaza i vraćali se nazad. Ne mogu da kažem bilo šta za bilo koga jer nisam ja ta koja treba da prosudi ko je dobar ili loš.
Znam da smo mi prošli.
Najiskrenije, nisam znala ni gdje ni šta trebam (u)raditi, ali sam pustila da me vodi “ono nešto”. To “nešto” je oduzimalo dah pri samom pogledu. To “nešto” je veličanstveno. To “nešto” me vodilo tad, a vodi i sad svaki put kad odem.
Znala sam da idem u bogomolju i da to trebam ispoštovati. Željela sam ići turistički i tako je bilo.
Nakon ulaska u samo dvorište manastira, početnog šoka ljepotom koja me okružuje i nevjerovatne mirnoće među stotinama ljudi, ušla sam u dio gdje možete kupiti sve i svašta; od svijeće preko ikone do kojekakvih dragulija. Rekla bih suvenirnica više nego prostor za kupovinu svetih stvari.
Kupovala sam, potpuno neplanski i “sa namjenom” za one koji su mi u tom trenutku bili u glavi.
Bila je kasna jesen; imala sam tanki končani džemper i torbu “preko ruke” dok je H bio vani i čuvao jaknu.
Kupila sam, izašla i krenula dalje i u tom trenutku odlučila da bih mogla “još jednoj drugarici, još nešto” podigla ruku da mahnem H da se vraćam brzo i u tom trenutku me u letu, kroz rukav džempera ubola pčela. I to ne malo. Ubola me da je ostala žaoka. Kroz džemper.
Kupila sam i svijeće koje sam dobro namijenila, ali pogrešno zapalila; umjesto za žive, sve sam ih sahranila. Neznanje nije ubilo te namijenjene svijeće, ali par godina poslije zamalo da jeste ovu radoznalu mačku.
Zapalila sam svijeće, upijala mir i mirise i prvi put u životu da sam osjetila tamjan da mi nije smetao jer me inače guši i izaziva višesatne glavobolje (za ovo oko tamjana isto postoji narodska legenda zašto ga neko ne podnosi).
Među stotinama ljudi je vladao smiraj i među toliko ljudi nije bilo gužve u prilazu ka moštima Svetog Vasilija Ostroškog. H je prišao da pita želim li i to obići i da će me pričekati, ali nešto u prsima me stezalo i govorilo da ne trebam.
Ne da ne želim već sam osjećala da tad, taj dan i trenutak nisu onaj pravi. Osjećala sam da ne trebam i nisam.
H je opet postavio pitanje jesam li sigurna. Bila sam. Ne želim da moje neznanje na bilo koji način dođe do izražaja i da iskažem nepoštovanje prema nečemu što milioni ljudi smatraju svetim. Ja sam došla kako sam došla i iz svojih razloga.
Moji razlozi su bili da sam željela posjetiti to mjesto da vidim o čemu je riječ, a ne da slušam dok mi drugi prenose svoja iskustva.
Osjećala sam mir koji mi je tih mjeseci nedostajao; nešto u meni je ugašeno, ton je smanjen, pogled se razbistrio i nisam mogla prestati da dišem najdublje na svijetu; disala sam kao da mi je zadnji put.
H je sve vrijeme bio na platou, nije ga interesovalo da bilo šta pogleda i uradi, ali je meni za ljubav, nakon dvodnevnog dežurstva u ambulanti sjeo u auto, odvezao nas 500km do Crne Gore i bili smo tu gdje jesmo. Nije mi rekao ni da li može ili ne može, je li umoran ili nije; bio je tu sve vrijeme.
Ja sam i dalje osjećala nevjerovatan mir; kao da me neko napunio, a da sam prije tog bila prazna. Nisam osjećala snagu već ZAISTA mir.
Od Ostroga pa nazad do Podgorice sam ćutala, posmatrala put i razmišljala o tom gdje smo bili, šta smo radili i šta ćemo dalje. I zamišljala sam oblike od oblaka.
Mir je (po)trajao.
…nastaviće se!