OVAJ tekst sam napisala poprilično davno, ali je bio, jeste i ostaće moja lična karta.
Osnovna, ona sa tek toliko dodatnih informacija i podataka da kad neko (pro)čita makar zna o čemu je riječ.
Donekle.
Donekle jer je nemoguće napisati kakva su me sve stanja i sranja pogodila u proteklih par godina, ali nisam i ne planiram odustati. Ne planiram više ni izazivati univerum sa “mogu ja, daj još” jer svaki put sam i dobila nešto dodatno na glavu.
Pročitajte OVO da bi vam sve što dolazi pod #moguhocumoram bilo makar mrvu jasnije.
Ovo je NEKAD bila Maja; em mlada, em zdrava i prava. Maja koja nije ni slutila kroz kakav pakao od života će proći kroz samo nekoliko mjeseci, a tek godina koje dolaze. Maja koja nije cijenila zdravlje koje je u tom trenutku imala i mislila da to eto ide tako, samo od sebe.
OVO je Maja koja je samo nekoliko mjeseci kasnije završila na operacionom stolu zbog druge operacije kičme; diskushernija, dio drugi. Sa 18 godina prva, sa 25 godina DRUGA operacija.
Ova Maja je imala ideje, planove i samo čekala da sve prođe kao i nakon prve operacije pa da se vrati životu kakav jeste.
Ova gore Maja je dobijala nagrade za pisanje tekstova i najbolji blog, bila ovan zvonar i Kalimero koji bezuspješno pokušava da izganja pravdu za nekog drugog, rijetko kad za sebe.
Ova Maja je bila jedno sretno djevojčurče koje se radovalo drugoj operaciji kičme samo da dođe, bude i prođe jer kad prođe onda ne boli, a kad ne boli sve se može. I hoće. I mora.
#moguhocumoram je ideja, misija i vizija
#moguhocumoram je sve što sam ikad bila i jesam u životu.
Prva operacija kičme sa 18 godina. Druga sa 25. Život (ni)je lijep.
Život nije lijep, ali živjeti se mora pa čak i tih kobnih 20 dana provedenih na Kliničkom centru u Tuzli gdje su me maltretirali kako su stigli: nadrndane medicinske sestre su samo čekale vrijeme posjeta pacijentima da ušićare nešto, nebitno da li je čokolada ili 10KM. Neke su otvoreno tražile, neke imale malo obraza pa to pakovale mojim roditeljima u “pripazićemo je”
NIKO ME NIKAD NIJE (PRI)PAZIO već naprotiv; medicinske sestre su me drndale po krevetu kao da sam komad drveta, čistačica je pomjerala krevet da obavi svoj posao nebitno u kakvom je stanju pacijent koji tu leži, fizijatrica me na silu i u najgorim bolovima silila da ustanem iz kreveta do mjere da sam od bola padala u nesvijest, ali nije odustajala. Na pacijente se konstantno viče i iživljava kao da smo svi tu jer nemamo važnijeg posla u životu već eto, došli da odmorimo. Rana na leđima mi nije čišćena redovno, kateter su mi mijenjali ljudi koji dolaze u posjetu, a ležala sam danima. Jedina osoba s mrvom empatije i ljudskosti bio je hirurg koji me operisao, a njega sam vidjela 3x u 20 dana na po dvije minute koliko je trajao prilazak svakom pacijentu tokom vizite.
Bila sam polupokretna sa 25 godina na kateteru i u đavoljim bolovima u leđima, nogama, ali i glavi.
Nisam, ali jesam bila sama.
Preživjela i dočekala da idem kući, a ni slutila da pravi pakao tek počinje…
Nastaviće se…