Drugi dio
Bilo je djelova i djelića, bilo je pokušaja da sve strpam na jedno mjesto, ali je (pre)teško, skoro i nemoguće pa ću iz djelova.
Nije počelo ovako i nije jednostavno za u par rečenica kao što ja to predstavljam, ali iznositi svaki detalj pakla koji sam proživjela na Kliničkom centru bi zahebalo i Anu Karenjinu.
Nakon druge operacije kičme i nedavanja antikoagulantne terapije na Kliničkom centru u Tuzli sam puštena kući, sa trombozom za koju tad nisam znala da postoji.
Pustili su me kući samo da me puste.
Na pločicama kupatila sam preživjela plućni infarkt, a poslije nekoliko sati se ispostavilo da imam i opsežnu plućnu emboliju zbog koje su se ljudi iz moje bliže-dalje okoline počeli halaliti i psihički pripremati za datum pokopa.
Preživjela sam.
Preživjela sam trombozu, infarkt i emoboliju.
Netom prije odlaska na operaciju kičme sam dobila otkaz u agenciji za marketing DOT media digital u Banjaluci u kojoj sam radila. Otkaz pod bolovanjem.
U bolničkom krevetu u Bihaću nakon što sam preživjela sve ono za šta su rekli da neću me zatekla ponuda za posao od strane druge agencije; ponuda? Posao? Dok sam u bolnici?!
DA. Da i uz obećanje da dolazim u kancelariju čim dobijem zeleno svjetlo od doktora da je sigurno da uopšte napustim krevet.
26. dana, ovaj put bolnice u Bihaću.
26.marta sam se vratila kući, 26. aprila u kancelariju, 27. maja bila na putu za Sloveniju sa ekipom iz agencije “Prime communications”. Bila sam živa, a niko to nije očekivao. Bila sam kao da se proteklih mjeseci ništa loše nije desilo osim što sam puder i karmin u torbi zamijenila sa hrpom tableta, igala i aparatom za vađenje krvi jer moj organizam je odbijao i još uvijek odbija da ustabili vrijednost INRa pa krv vadim sama sebi na svakih nekoliko dana, a onda određujem jačinu terapije, odnosno količinu tableta.
#moguhocumoram da živim pod nekim novim uslovima i na drugačiji način, ALI moram jer samo to je opcija.