Da li znam(o)?

U proteklih nekoliko godina sam imala svoje male, rođendanske rutine kad je u pitanju blog i rođendan.

Nekako sam uvijek težila ka velikoj količini materijalnih stvari koje su mi u tom trenutku izgledale nedostižno pa sam onda bila sklona pravljenju i tih wishlista. Godinama.

Ne da su se moji apetiti smanjili, kamo puste sreće, čak su se i povećali ali mi ta wishlista nije nešto što ću kačiti na blog. Mislila sam čak preskočiti i dio pisanja teksta na na današnji datum, odnosno povodom rođendana ali onda sam, negdje duboko u sebi osjetila da to ipak želim.

A ja kad želim onda moram i mogu.

Zaista ne znam da li je hrabrost ili ludost hodati po ivici i baviti se samo onim što želiš ali ja više ne mogu i ne neću drugačije. Da, bilo je situacija u kojim sam trpila a tad kao i sad kad se osvrnem unazad, nisam znala zašto.

Došlo je neko drugo vrijeme, na kompromise i trpljenje pristajem samo ako baš u tom trenutku procijenim da vrijedi zarad nekog višeg cilja.

Svakodnevno trpljenje mi nije opcija ako neće doći nešto što me ispunjava. Opet ponavljam da nisam sigurna koliko je to hrabrost a koliko ludost ili u stvari nešto dobro i ispravan način razmišljanja.

Pišem kad mi se piše o onom o čemu u tom trenutku želim.

Radim ono što mi se radi u tom trenutku i (pre)često ne razmišljam o posljedicama.

Ne kajem se. Sve što radim, radim jer u tom trenutku iskreno vjerujem da je ispravno. Ako želja i volja za tim prođe – well, prošlo je. Možda i mogu ali stvarno neću da se tjeram na bavljenje ičim i ikim ako mi to ne stvara pozitivne vibracije u stomaku.

Posao? Radiću dok mi se radi, daću otkaz kad prestane biti zanimljivO.

(među)Ljudski odnosi? Sve dok mi nije dosadno je OK, kad postane – otišla sam.

Odjeća, obuća, hrana, boja kose, dužina noktiju. Apsolutno na SVE gledam drugim očima otkad se prošle godine desilo ono što se desilo. Kad jednom shvatiš koliko je život jebeno kratak i težak a na to sve, koliko je u stvari gubljiv, sve ti se istumba i okrene naopačke.

Prije nekoliko dana me jedna drugarica pitala zašto radim to što radim… Mislim, pitanje se odnosilo na konkretnu situaciju koja nije baš za internete i ja sam joj odgovorila samo da mi trenutno odgovara. Da, to trenutno traje i da, njoj je neshvatljivo jer kaže da ne bi mogla ali upravo to i jeste poenta – nismo svi isti, ne posmatramo stvari na jedinstven način i ono što je meni OK nekom drugom nije. Važi i obrnuto.

Poenta baš ovog teksta je bila da trebate raditi ono što VI smatrate da je u redu pa makar se to činilo cijelom svijetu besmisleno – neka je! Smisao ne leži u cijelom svijetu već u vama samima, duševni mir ne postižete sa mišljnjem komšiluka već sa sobom, onog trenutka kad sve pogasite i legnete u krevet – ono o čemu i kome razmišljate, e TO ste!

Na radost ili na žalost ja sam shvatila ko sam i šta sam, baš na osnovu navedenog primjera. Na moju radost ali žalost okoline koja velikim dijelom ne može to da hendla. ali, znate šta – nije da me zanima. Vratimo se na ovaj dio duševnog (ne)mira koji se provlači kroz tekst – ono što MENI u tom trenutku odgovara jer na kraju dana, od sebe ne možeš pobjeći.

21.06.2018, ravno 27 godina i obećanje sebi i svijetu da ću uvijek i isključivo raditi ono što mi se radi a trpiti samo ako procijenim da me čeka bolje. A toliko toga sam u kratkom vremenskom periodu preživjela da sam apsolutno sigurna da znam izabrati ono što je najbolje.

Volite. Ili nemojte. Ne patite od tog ako vas neko ne voli. Ljubite se. Ili nemojte ako vam se to ne radi. Poginuti od posla za sebe ili za nekog drugog ako procijenite da tako treba? Može. Potrošiti posljednje pare na krpice jer u tom trenutku mogu makar da zaliječe? Ma može i to.

Pokušajte čim prije da shvatite da je život stvarno samo jedan, barem u ovoj formi i da trebate da ga iskoristite u omjeru 70-30% – budite više srećni i ispunjeni.

Ništa i niko mi neće ovaj dan pokvariti i biće onakav kakvim sam ga zamislila.