Gdje sam bila i šta sam (u)radila

Dobra strana emotivnog reagovanja je da kad mi dođe „pet do 12“ sjednem i napišem OVO

Loša strana emotivnog reagovanja je da kad mi dođe „pet do 12“ opet napišem ovo pa ostane kao vječni podsjetnik na internetima.

Dobra strana postojanja ovog teksta je što postoji da me podsjeti.

Loša strana isto.

Neka stanja i emocije sam spakovala u vakumske vreće i bacila pod krevet vodeći se zabludom da ako mi nisu na očima neće ni da me (na)muče.

Neka su aktivna pa ih čitanje ovog teksta samo dodatno aktivira.

Neka tek treba da osvijestim.

Ovo je moja lična karta; nimalo lijepa, a ni dosadna.

Mislila sam (n)ovim tekstom nešto da promjenim, malo isfriziram i uljepšam, ali ne ide. Ide samo to da stoji sve što je napisano, a mogu jedino da dodam još mnogobrojna sranja koja su se izdešavala od 2021 kad jeovaj tekst objavljen.

Moja (s)lična karta je bogatija za nekoliko turbulentnih poslovnih poduhvata i promjena, ali i za do sad najveće životno iskušenje; preživjeti da neko do koga ti je stalno najviše na svijetu bude prepušten na milost i samilost onih koje apsolutno briga za ljudski život.

Ja sam preživjela pakao u proteklih pet godina; druga operacija kičme, opsežna plućna embolija, plućni infarkt, tri Korone, tri autoimune bolesti, četiri tromboze.

Imala sam priliku da radim sa ljudskim dnom, oni koji ne zaslužuju da ih se svrsta u kategoriju ČOVJEK. Udaralo je svuda i na različite načine, ali odustajanje nije i neće biti opcija.

Šta se desilo?

Tata se razbolio „preko noći“. Ne, nije baš tako, nijedna bolest se ne dešava warp brzinom, ali informacija da mora na operaciju srca je bila poražavajuće brza. Mora.

Ja #moguhocumoram pomjeriti planinu s jednog mjesta na drugo, umrijeti i oživjeti, biti Feniks nebrojeno mnogo puta, ali kad i ako to mora neko koga volim sve se mijenja.

2022 je obilježilo planiranje i organizacija operacije, a ja jako dobro znam šta je ovaj sistem i kako (ne)funkcioniše. Ne volim biti uvijek u pravu, ali nažalost jesam. Nisam ptica zloslutnica već realista sa previše lošeg iskustva.

• Preoperativna priprema i nalazi koji se obavljaju u sklopu Doma zdravlja nije urađena kako treba, nadležna doktorica nije dobro očitala rezultate nalaze i odobrila da se ide na operativni zahvat SRCA sa prisutnom bakterijom u organizmu. Sreća u nesreći da se sve još jednom prije samog zahvata provjeri.
• Operacija je trajala 9h; počelo je sa minimalno-invazivnim pristupom, zakomplikovalo pa završilo klasičnim; rasječen grudni koš cca.20cm

Tata je (pre)živ(io).

• Osoblje Kliničkog centra u Sarajevu se bahati, liječi frustracije i iživljava nad pacijentima na svaki mogući način; ko i ako progovori toliko se zna, sve ostalo ostaje iza zatvorenih vrata za koja je malo nedostajalo da polomim golim rukama nakon situacije u kojoj dežurni medicinski bratko ne ulazi na aktiviran PANIC BUTON pacijentu koji je 48h prije imao operaciju srca sa sve komentarom „vaš otac je razmažen“. O pohlepnim pogledima na svaku unesenu kesu je suvišno govoriti.
• Tata je (ot)pušten iz bolnice sa znatnom količinom vode u plućima koja je okarakterisana kao „normalna“ iako iz vlastitog iskustva znam da nije, ali isto tako znam da su pacijenti smetnja, posebno kad i ako su iz nekog drugog dijela države-kantona na Kliničkom centru u Sarajevu.

Nekoliko dana kasnije, a zbog pomenute vode u plućima tatino stanje kući se pogoršava i on opet mora u bolnicu; ovaj put u Kantonalnu bolnicu u Bihać. Osoblje bolnice ništa bolje od ovog u Sarajevu; leglo (ne)(iz)liječenih kompleksa. Sva neiživljenost i privatna neostvarenost se liječi na pacijentima koji kao da su tu došli jer nemaju nešto važnije u životu da rade. Od situacija da medicinske sestre nemaju pojma gdje su ni šta su jer su se nabijeđivale sa mnom da tražim doktora koji tu ne radi, a u stvari je isti nadređeni i šef tog dijela pa sve do tog da mi zaštitar na kapiji na ulazu prijeti kako će mi fizički pokazati i dokazati šta on sve može i smije.

Privremeno selim iz Sarajeva u Bihać da bih mogla svaki dan obilaziti tatu. Nema lijekova, posteljine ni potrepština i sve to, svaki dan donosim. Nema hrane dostojne za životinju, a kamo li za insana. Nema vode, ono što ima je u fazi raspada i prljavo do te mjere da su veće šanse da umreš od neke novorođene bakterije nego li primarnog oboljenja. Uslovi nisu dostojni ni za boravak životinje, a kamo li čovjeka. Medicinske sestre i bate su tu onako jer ljudi ispred padaju u nesvijest, umiru na njihove oči bez da se i trznu. NE, to nije da oguglaš s godinama na ljudsku bol i patnju već potpuni nedostatak empatije za ljudsko biće.

Nakon nekoliko dana samoinicijativno odlučujem da će moj tata kući pa makar to značilo da umre meni na rukama, ali znaću da je umro na čistom i sit, a ne u još gorim mukama od onih koje su ga već snašle.

TATA IDE KUĆI I NIGDJE MU NEĆE BITI BOLJE.

Ja se vraćam u Sarajevo.

Nekoliko sedmica kasnije na mišiće i guranje dobije kontrolni termin u ambulanti na Kliničkom centru gdje mu presposobno i naveliko učeno osoblje počupa ranu na prsima koja je tek počela da zarasta. Neljubazne i nadrndane medicinske sestre sa noktima od metar se šetaju hodnicima i zavode red, doktori pri kontroli pričaju kako su za vikend bili u šumi i ubili medvjeda, a moj otac bespomoćno leži i još uvijek vjeruje da tu neko nešto zaista zna šta radi.

• Počupana rana na prsima se otvara povratkom kući, inficira, pojavljuje se bakterija koja dodatno uništava tkivo i otvara novi krug pakla. KO ZNA KOJI PO REDU.
• Nove terapije i borba dovodi do povratka na Klinički centar i ranu NA ŽIVO klema hirurg koji je radio zahvat. NA ŽIVO KLEMAJU PRSA ČOVJEKA OD 60 GODINA jer drugačije ne može jer su sestre guzale po hodnicima umjesto se bavile onim za šta su plaćene i jer nikog ništa ne zanima osim šta za doručak, gdje na kafu i je li ko donio kakvu kesu da omrse brke.

Uz sve navedeno i dalje žongliram  stanja i sranja, prolazim KROZ JOŠ JEDNU TROMBOZU, obaveze i na radnom sam mjestu na kom dobijem komentar kako „posao ne smije da trpi zbog privatnih problema“. U najmanju ruku kao da mi je tata bio u kozmetičkom salonu pa se posjekao, a ne jedva živu glavu izvukao.

Dobivam komentare koji su ljudski poražavajući u kolektivu koji se busa u prsa sa divnim i krasnim odnosima, porodičnom i prijateljskom atmosferom, a koji je u stvari borbeno polje gdje bi jedni druge prodali za malo veći komad piletine samo da ode u njihovu, a ne tuđu guzicu.

Ja #moguhocumoram sve, ali onog trenutka kad mi neko na bilo koji način makar pogleda ružno oca i majku pretvaram se iz doktora Hajda u zajebanog Džekila.

Sve to nema veze jer moj tata je živ, kući i napokon se izvukao iz ralja sistema koji umjesto da liječi dodatno ubija.

DVIJE HILJADE DVADESET I DRUGA GODINO bila si loša po svim paramterima koji postoje, ali si me naučila opet da kad je loše uvijek može biti gore i da odustajanje nije i nikad neće biti opcija!

Moj tata je živ, to je sve što sam htjela da se desi.

Moj tata je tu, ali nikad više neće biti isti kao prije tog kobnog odlaska na operaciju.

Nema veze, moj tata je živ pa ćemo vidjeti šta dalje.

…nastaviće se!