Maj 2010 godine, matursko veče. Frizure, haljine, visoke potpetice… Ja do ponoći na štiklama, izuvam se i ostavljam na stranu jer “opet me nešto leđa bole”.
Jun, sve je završeno, ide rođendan, a mene opet “malo kroz nogu nešto”. Proslavila sam rođendan. Primljena sam na željeni fakultet i pijem Bosaurin za opuštanje mišića, Leksilijum za smirenje, a Tramal da ublaži bolove.
Jul iste godine, mama spava manje od mene strahujući hoću li se opet slučajno u snu (p)okrenuti i zajaukati.
02.08.2010, Odjel za neurohirurgiju Banja Luka, ambulanta za previjanje i nimalo sparnih 30 stepeni. Ambulanta služi za previjanje pacijenata koji tu već leže, ali eto, vanredna je situacija, nema slobodnih kreveta pa ću tu prespavati. Leđa su mi obrijana, ali dopustili su mi da nosim svoj pidžamu.
Kosa u dvije pletenice.
Sama.
Mama je kod bake, 15 minuta od bolnice, tata u Sanskom Mostu. On će doći sutra ujutro.
Ja aama sa nalazima, RTG snimcima i zdravstvenom knjižicom; onom iz FBiH koja se ne pika puno u RS, ali moram sve nositi sa sobom. Operacija je zakazana za 03.08. u 9h ujutro, odmah nakon vizite pravac u operacionu salu.
To jutro nije bilo slobodnih kolica pa me jedan ljubazni čiko, medicinski radnik, zamolio da prošetamo do operacione sale. I jesmo. Po dolasku do sale budući da nisam u kolicima ni na krevetu, moram preskočiti jedan dio. Dio koji meni u sjećanju i dalje stoji kao šank. Tako eto, treba da uskočim u salu.
Opet jesam, šta ću, tako je kako je. Nisu mi dali da vidim mamu i tatu prije odlaska u salu.
Sjećam se da sam legla na hladan krevet i dok su se medicinske sestre sprdale o ručku od prethodnog dana ja sam pogledala desno. Vrata druge sale su se otvorila; čovjek leži, glava otvorena, a meni srce počelo da lupa i trese toliko da je lijeva noga počela sama da skače. Pitaju me je l’ se plašim i tješe kako nije nešto strašno već da ne bi bilo loše da se možda malo smirim; tlak nije OK i adrenalin je proradio. Voljela bih ja vrisnuti i opsovati joj nešto masno i neukusno barem tri koljena unazad, ali ništa. Odjednom neki polusjedi čiko pita kako se zovem i znam li brojati. Znam brojati, stavi masku, uspavaj me, nije prvi put. Osjećaj koji i danas, 6 godina kasnije opisujem na isti način; osjećaš kao da ti se tijelo puni vodom i dođe do grla i onda kad misliš da ćeš se ugušiti, ĆAO , to je to. Ko zna šta su radili kasnije i kako su me nježno prevrtali jer ipak operativni zahvat se vrši na kičmi; em su morali da me okrenu, em da mi golo dupe sve vrijeme gledaju.
Da, imala sam jedva 19 godina kada sam po drugi put u životu završila na operacionom stolu. Prvi put nos sa 16, drugi put kičma sa 19 godina. 19 godina i prolaps diska na L5-S1.
Sljedeće čega se sjećam da su mi kapci teški, kao od olova. Vidim mamu pa tatu, ali toliko je teško da oči ostanu otvorene pa ih sklapam i plačem. Očaj i strah. Sad znam gdje sam bila, tad nisam. Znala sam samo da ni usne ne mogu pomjeriti. Opet ne osjećam ništa i sklapam oči, a ruka mi je valjda ostala držeći maminu.
Ne znam koliko dugo sam spavala. Vjerovatno su bili tu negdje, ali ja se ne sjećam. Sjećam se samo užasavajućeg i tupog bola koji me probudio u donjem dijelu leđa. Hiljadu puta gori bol od one koju sam osjećala prije operacije. Sva težina svijeta na mojim leđima, usidrena za bolnički krevet. Osjećam tegove prikačene za leđa i sve na meni se raspada. Čini se da ako neko uskoro ne dođe da ću da puknem na dva dijela.
Niko ne dolazi.
Prestajem plakati jer nemam suza. Vučijački zavijam od bolova, više ne zovem i ne tražim već samo plačem. Teta koja se zadesila tu u posjeti kod kćerke mi prilazi, briše suze i daje dva paketa maramica u ruku. Ne vidim je dobro, kapci su napola otvoreni, oči pune suza, ne mogu da prepoznam ko je, ali znam da nije moja mama. Više nemam snage da jaučem i stavljam te maramice u usta, stiskam zubima; ne ublažava bol, ali spriječava zvukove. Niko nije ušao. Zaspala sam u agoniji, izmrcvarena gubitkom krvi, anestezijom i suzama. Ne znam ko, ali pretpostavljam da je ta ista teta potražila nekog jer sjećam se momka u bijelom koji me prebacio na kuk, valjda da mi da injekciju i samo tako vratio nazad.
Nastavila sam da plačem i opet zaspala.
Da, diskushernija sa 19 godina. U vrijeme kad su svi slavili kraj srednje škole, bili na moru i kovali planove za budućnost moja jedina želja je bila da me ne boli više nikad kao što je tad. Te dvije sedmice u bolnici su bile pakao i raj. Pakao jer sam u bolnici, ali i raj jer sam znala da je završeno. Prošlo je “nešto me malo leđa bole” i neće se više ponoviti. Sve će biti super, pa to je samo još jedna operacija u životu.
Nije.
6 godina kasnije opet “nešto malo leđa i nešto malo kroz nogu žicne”. Kaže MR snimak i doktori da je isto samo malo manje hitno nego prvi put. Ide u drugu nogu i na novom je pršljenu. Sa 25 godina mi iznad glave visi novi operativni zahvat na kičmi koji ću vjerovatno teže podnijeti nego prvi put. U vrijeme kad su se završili fakulteti i kad tražiš svoj put, gradiš se, osamostaljuješ pojavi se komad papira koji ti kaže da ćeš opet doći u situaciju da čekaš da ti mama pomogne da odeš do toaleta, a tata namješta jastuke između nogu. Komad papira kaže da ćeš opet imati pletenice na glavi i smješkati se dok šetaš do operacione sale. Komad papira kaže bićeš opet nesposobna da se brineš o samoj sebi.
Da, i? Preživjeću, vidio astrolog da mi nasilna i iznenadna smrt nisu sudbina.
Da, i? Agonija je bila pa prošla jednom, ko kaže da neće i drugi put? Nisam rekla da me to ne plaši jer plaši i ledi krv u žilama.
Svaki dan mi oštrica neizvjesnosti visi iznad glave; kad se sagnem da dohvatim češalj za kosu ili naglo zakočim dok vozim. Plaši me kad krenem uveče da spavam jer ne znam hoće li sutra ujutro da me zaboli malo ili će privremeno da me onesposobi i zakuje za krevet.
Plaši me sve i puno, ali ne samo novi operativni zahvat; plaši me da ću opet izgubiti ljude kao što sam prvi put.
U dobru imaš drugare, a u zlu samo sebe.
I roditelje.