Sumiranje godine, podvlačenje crte i planovi za narednu su nepisano blogersko pravilo i nemam namjeru prekinuti tu tradiciju. Zadnji dan ove kalendarske godine i sve što imam za reći je:
Beskonačno davanje šansi kao odraz vlastite nemoći. Da sam pametna kao što nisam, ovu bih rečenicu ispisala na svakom djeliću stana da me redovno sječe, ujutro kad progledam i uveče
Mislim da je ovo prvi i jedini put na blogu da fotografije neće biti praćene nekom vrstom filozofske ponjave već ću ih ostaviti da govore same za sebe. Iako nije u
Ne volim čačkanje po prošlosti jer to nikad ne završi dobro. Probudim emocije, slikovito doživim i proživim sve ispočetka. Dobro i loše. U arhivi emocija na starom laptopu, pronašla sam
Možda ove moje pisanije na prvo čitanje i nemaju smisla. Doduše, možda je i teško nekog procjeniti na osnovu nekoliko napisanih redova ali upravo to je razlog iz kog sam