Mamine ruke i Dunjin magični zagrljaj #doziviBiH

Sve su priče pričice, ali ova je pričac…


Jednom kad smo se A i ja NAPOKON uspjele dogovoriti za “sastanak” krenula je lavina oduševljenja. Ne samo lutkama koje pravi već generalno njenom vedrinom, energijom, pozitivnošću, stavom, sistemom vrijednosti u ovom suludom svijetu… SVE!

Meni često kažu i pitaju “odakle izvlačiš sve to”, a sad znam zašto; tek kad upoznaš nekog iz koga izbija pozitivna energija i sječe sve u vazduhu shvatiš da je to nešto primjetno za okolinu koja nije takva.

Poslije prvobitnog oduševljenja MOJOM lutkom, crvenila u licu, kikotanja u sred kafića kao da mi je 12 a ne 29 godina i upoznavanja sa Dunjom, došlo mi je u glavu zašto DUNJINE, a ne Aleksandrine ili neke druge lutke u nazivu.

Dunja je Aleksandrina ćerka zbog koje je u stvari sve ovo nastalo.

Iako je dugo radila u sasvim drugoj oblasti i sferi u životu, imala posao i “stabilnu platu” ta količina stresa jednostavno nije bila vrijedna jer je sve ostalo u Aleksandrinom životu počelo da trpi.

To “trpljenje” se nije odražavalo na njen odnos prema porodici, prijateljima i životnim obavezama, ali jeste ubijalo kreativnost.

Kaže da dolazi iz porodice gdje su svi na svoj način “kreativni” i povezani uz neku granu umjetnosti bilo da je to crtanje, pisanje ili muzika, svi imaju “nešto svoje”.

Pored supruga za kog kaže da je bio, jeste i ostaće najveća podrška i vjetar u leđa tu je i ostatak porodice koji na neki način učestvuje u procesu stvaranje svake “Dunjine lutke”. Dok ona kreira i izrađuje lutke, mama i baka im spremaju “outfite”, suprug logistički potpomaže pakovanje i slanje.

Zašto “Dunjine lutke”?

A Dunja? Dunjina je svaka lutka jer u  procesu najveću vrijednost daje upravo njen poljubac i zagrljaj. 

Kako je cijela priča krenula upravo da bi svojoj djeci napravila zabavu i ispunila dan tako je i Dunja odlučila da svaka lutka, čak i ona koja nije napravljena za nju provede nekoliko minuta u zagrljaju, dobije par savjeta za put i poljubac; tek nakon cijelog tog procesa, lutke idu vlasnicima.

On ih grli i ljubi da bi vam donijele sreću.

 

Svaka od lutkica izgleda “isto i drugačije” jer je Aleksandra razvila poseban stil kad je izgled u pitanju, ali svaka se posebno personalizuje i čim je ugledate znate šta je i ko u pitanju. Prilikom procesa narudže, sebi ili nekom drugom proći ćete cijeli jedan proces i konsultacije da bi se lutka što više prilagodila upravo osobi kojoj je namijenjena.

Aleksandra sve pravi ručno; od izrade tijela, ušivanja kose preko iscrtavanja lica. Lutkice će imati boju očiju vlasnika, odjeću koju voli i detalje koje nose i vole, a sve da bi bilo što više autentično i personalizovano.

Mama i baka su modne kreatorke; one se bave izradom detalja tako da svaka vaša, a Dunjina lutka ima zamišljeni detalj. Može čak da povede i kućnog ljubimca ako zatražite.

Velika djeca?

Ovo su lutke koje kupujemo više mi koji ne želimo odrasti nego što se to radi za djecu i to je ono što me posebno veseli kad čujem; ljudi koji uprkos svemu makar na neki način žele zadržati to nešto lijepo, dječije, naivno i nevino u sebi i taj razigrani duh kroz personalizovanu lutku.

Neki je poklanjaju sami sebi, neki drugim dragim ljudima.

Dunjine lutke nisu samo lutke, one su poseban svijet i univerzum i u njih su utkane godine rada, truda, posvećenosti, kreativnosti i ljubavi.

Pozitivne energije.

Energije.

U ovom velikom suludom i okrutnom svijetu je pravo osvježenje kad upoznaš nekog kao Aleksandra. Neko ko ne dozvoljava sebi  ni ljudima u okolini da potonu. Ja sam mislila da motivišem druge ljude, ali upoznala sam nekog ko je motivisao čak i mene.

U tih nekoliko sati dok smo sjedile i pile kafu ja sam izgovorila samo nekoliko “problemčića”  koji su me u tom trenutku žuljali, a Aleksandra je pisala poruke, obavila poziv i pokušala da mi pomogne.

Takvi ljudi su vrijedni (u)poznavanja; ljudi koji ti nesebično žele pomoći bez da im tražiš i oni koji čak  ako ne mogu da pomognu barem žele da saslušaju i ne pametuju previše.

Život je previše brz, kratak i težak da bismo ga traćili na lošu energiju.

Život je previše dragocijen da ne bismo iskoristili svaki trenutak u danu koji nam se pruža.

Ovaj život u ovom obliku je jedan i trebamo ga iskoristiti na najbolji mogući način, a za sve ostalo tu je Dunja da nam svojim zagrljaima i poljupcima donese sreću.


*Ova priča je dio #doziviBiH projekta a koji se realizuje uz podršku USAIDa u okviru IMEP programa koji podržava nezavisnost medija i slobodu izražavanja u BiH*