U ovih nekoliko godina “blogerske karijere” nikad svoj online prostor nisam (is)koristila da na bilo koji način spomenem čim se bave moji roditelji i da ih na bilo koji način (is)promovišem. Mogla sam, naravno. Ali nisam.
Ako se pitate zašto, odgovor je poprilično komplikovan. Barem tako izgleda u mojoj glavi i nisam sigurna da li ćete shvatiti kad krenem objašnjavati.
Moji roditelji su najbolji roditelji u ovom ali i paralelnom Univerzumu. Ne da ih se ne stidim već sam apsolutno PREponosna svaki put kad ih spomenem negdje i nekom. Ponosna sam na činjenicu što rade sve što rade i kako rade. Uvijek sam bila i uvijek ću biti.
Nisam nikad spominjala čim se tata bavi jer nisam željela da me neko pogrešno shvati kako “naturam” to u online prostor. Isto važi za mamu.
I onda sam shvatila da zaista, zaista, zaiiiiista griješim. Ne, neću ih dovesti u bilo kakvu vrstu neugodne situacije. Ne, nećete shvatiti da vam guram bilo šta; pročitaćete ili nećete i to je to.
Pročitaćete, reagovati, desiće se ili ništa ili nešto. I to je to.
Na kraju dana, zašto ne bih pričala i pisala kad i ako mogu?! Da, neke stvari sam do sad zaista radila pogrešno ali je krajnje vrijeme da to popravim. Ili barem pokušam.
Moja mama je (naj)bolja
Niko na ovom svijetu ne mora da odaje neku vrsta priznanja nekoj tamo i nečijoj mami ali svako bi trebao da poštuje, cijeni i voli svoju. Meni je moja najbolja sve i da cijeli svijet tvrdi da je drugačije. Svijet je svijet, moja mama je moja mama. Nema veze što se u 95% stvari ne slažemo ja i dalje odgovorno tvrdim da je meni moja najbolja i kad bih imala priliku da nacrtam novu, bila bi ista.
Sad i iz ove perspektive sa skoropa trideset godina kad i ako pogledam unazad apsolutno ništa ne žalim i ne zamjerim. Nisam zamjerila čak ni tad sa 16,17,18 godina. Jesam se ljutila, manje razumjela ali nisam zamjerila a naročito to sad ne mogu jer SVAKU situaciju apsolutno shvatam i prihvatam.
Možete a i ne morate da mi vjerujete ali ja sam stvarno bila dobro dijete i mislim da je moj “jedini grijeh” činjenica da sam tvrdoglava kao komad stijene; i stijena će popustiti prije ili kasnije ali ja kad znam da sam za nešto u pravu ići ću do prijekog Suda da dokažem da je tako. Kad nisam u pravu, nisam i nije problem da priznam.
Ako mi ne vjerujete, pitajte ljude iz mog okruženja da sam 100x na nešto što ne znam rekla da ne znam i da sam kriva kad i ako jesam. A nadobijala sam se i zbog tog batina u životu. Opet, nek sam, nije mi ni zbog tog žao.
Zašto je moja mama (naj)bolja?
Ostavićemo na jednu stranu činjenicu da volim mamu jer mi je mama ali da mi nije mama bila bi mi jako draga osoba i bila bi mi izuzetna čast da poznajem takvu osobu.
2017 sam skoro pa tri sedmice bila na Ortopediji na UKC TZ zbog operacije kičme. Po izlasku sam 15 dana bila kući a onda zbog infarkta i plućne embolije završila u Kantonalnoj bolnici u Bihaću. Mjesec dana.
Moji roditelji su iz Sanskog Mosta dolazili svaki dan u Tuzlu. A onda i u Bihać. SVAKI DAN. Zamislite koliko je to pređenih kilometara i potrošenog goriva. Vremena. Živaca. Života.
A znate li šta su radili svaki od tih dana kad su dolazili i odlazili?
Hranili napuštene pse. Svaki ubogi dan. Po dolasku u Bihać svi napušteni i odbačeni psi od Sanskog Mosta do Bihaća su znali kad im je doručak a kad ručak; onda kad moji roditelji dolaze i kad se vraćaju nazad u Sanski Most. I to ne baš svakakav doručak jer nisu to bile suve kifle i stari hljeb. Tih mjesec dana su imali kvalitetniju ishranu nego da su vlasnički.
Ne bih ulazila u problematiku kako i zašto su ostavljeni i odbačeni, o tom nek vodi računa svako ko je to uradio, ono o čemu ja želim da vam pričam su moji roditelji i njihova reakcija, odnosno postupci.
2017 je prošla, dobrano smo zakoračili i u 2021 i kroz ovih nekoliko godina ruke moje mame su nahranile toliko napuštenih i nezbrinutih pasa da se ne usudim čak ni pogađati koji bi to mogao broj. Svaka hrenovka, skuvana supa i čorba su plaćeni vlastitim novcem, nekad uz pomoć ljudi iz okruženja koji su imali i imaju razumijevanja za živa bića.
Je li moja mama i dalje (naj)bolja?
Moja mama je i dalje moja mama ali kao što sam spomenula; bila bi mi jako draga osoba sve i da me nije rodila. Zašto? Zato što je shvatila da problem nisu napušteni i ostavljeni psi već činjenica da se ljudi ne bave rješavanjem uzroka problema već samo pokušavaju da liječe i zaliječe ono što je nastalo. Gomila pasa se pojavila zato što postoji i gomila prije tog a koja se razmnožava.
Moja mama kojoj se korištenje društvenih mreža svodilo na FB komunikaciju i chat sa mnom je tokom godina uspjela da stvori i raširi mrežu poznanika, istomišljenika a sve s ciljem da krene u rješavanje problema ogromnog broja napuštenih i pasa lutalica. Od tog da ih hrani na ulici, vodi na sgerilizacije, vodi kuči i odgaja pa poslije udomljava do tog da barem jednom godišnje zadrži i za sebe.
Like po like, share, marka po marka i iz dana u dana aktivno je počela da radi na prikupljanju hrane. A onda su ljudi počeli da reaguju i sa prikupljanjem novca za hranu. Udružili su se pa malo po malo učestvovali i u troškovima veterinarskog liječenja. Sve sami pojedinci uz veliko nerazumijevanje onih kiji bi mogli nešto da urade i olakšaju. Osoba po osoba i mreža ljudi koja se okupila oko jedne i jedistvene ideje a to je da tim nedužnim čupavcima obezbjede barem jedan dostojanstven obrok dnevno.
Najveći problem i ogroman broj pasa koji se svakodnevno pojavljuju je činjenica da se razmnožavaju pa je moja mama i dom pokušala da doskoči; ajde da se ulični psi sterilišu pa makar malo smanji širenje problema.
AJDE!
I znate ko to radi? Moja mama i tata. Ne, ne bave se operativnim zahvatima ali se bave prihvatanjem tih pasa i brige o njima prije zahvata i nakon tog. Imate li predstavu koliko je to naporno i teško? Opasno? Nisu svi psi umiljati i spremni na saradnju, naprotiv! Ima ih agresivnih, bolesnih i opasnih ali to nikad nije bio razlog da se odustane.
Hvatati gladne i bijesne pse i onda ih voditi “čika doktoru” je iscrpljujući posao. Voditi brigu o njima u procesu oporavka još veći. Pripremiti, odgojiti i udomiti dalje, NAJVEĆI. Da, teško je ali i to su živa bića koja zaslužuju mrvu dostojanstva u svom životu a moja mama je ta koja se iz petnih žila trudi da im pruži i zato bi i dalje bila najbolja mama sve i da nije moja.
Ima li još nešto?
Da, ima. Ima puno toga. Osim što svaki dan hrani napuštene i odbačene pse u Sanskom Mostu, moja mama to radi gdje god da krene i u autu uvijek možete naći hranu, vodu, lijekove i potrepštine. Odavde do kraja Svemira ako se nađe neki nezbrinuti četvoronožac a da ga moja mama vidi možete biti sigurni da će se ona odreći zalogaja iz usta i dati ga životinji.
Do sad je spasila, odgojila i udomila stotine pasa i o njima vodi brigu kao što bi i o ljudskom biću. A često su upravo te životinje mnogo zahvalnije od ljudi.
Ispravka netačnog navoda jer nisu ČESTO zahvalniji već uvijek.
Nije moja mama bolja od Perine ili Mujine zato što je neko organizovao takmičenje u pravljenju baklave. A i baklava je stvar ukusa.
Nije moja mama bolja od Milice, Slavice i Munevere po ovom i onom parametru jer ko sam ja ili ti da ocijenimo i procjenimo ko je dobar, bolji i najbolji?!
Moja mama je bolja od tvoje mame jer je to moja mama i svakom bi njegova trebala da bude to, NAJBOLJA!
Discussion about this post