*tekst prenešen sa starog bloga*
Od strahova, izdvojiću dva najveća –
bojim se uspjeha i neuspjeha.
Bojim se ostvarenih želja i ciljeva, jer apsolutno nikad ne znam šta da radim sa onim što sam postigla i bojim se neuspjeha, jer sve što sam mislila da mogu i znam pada u vodu.
U principu, bojim se vlastite kontradiktornosti; blizančica u meni hoće sve i odmah dok je vaga još usidrena, sjedi i kalkuliše – šta sa uspjehom a šta sa neuspjehom?
Ako treba to slikovito dočarati, osjećam se kao vreo asfalt ohlađen kratkotrajnim pljuskom.
Izgaraš i onda te samo ošamari val hladnoće – ostaneš zatečen, ne znaš sam sa sobom kako dalje.
Ne izgoriš. Ne ohladiš.
Smlačiš se.
Više ti vrelina nije u očima, ali te sparina guši i kao da neko sjedi na prsima.
Ja sam danas asfalt. Sloj katrana se istopio, kiša je pala.
Rekla sam ni previše ni premalo, taman toliko da svi znaju, a opet ne razumiju.
Ti mi i dalje tinjaš.
Ostajem polako bez riječi, neće da se slože u smislenu cjelinu.
Ti mi i dalje tinjaš.
Dolaze, brzo postanu (pre)bitni. Izgorim. Postaju nebitni.
Ti mi i dalje tinjaš.
Ti nikako da pređeš liniju, nikako da postaneš nebitan.
Nemam apslutno ništa tvoje, a i dalje si tu.
Nisi moja pobjeda a ni poraz.
Ti si moj novi strah.
Ti mi i dalje tinjaš.
Discussion about this post