(ne)Mir!

*tekst prenešen sa starog bloga*

---

Od strahova, izdvojiću dva najveća –

bojim se uspjeha i neuspjeha.

Bojim se ostvarenih želja i ciljeva, jer apsolutno nikad ne znam šta da radim sa onim što sam postigla i bojim se neuspjeha, jer sve što sam mislila da mogu i znam pada u vodu.

U principu, bojim se vlastite kontradiktornosti; blizančica u meni hoće sve i odmah dok je vaga još usidrena, sjedi i kalkuliše – šta sa uspjehom a šta sa neuspjehom?

Ako treba to slikovito dočarati, osjećam se kao vreo asfalt ohlađen kratkotrajnim pljuskom.

Izgaraš i onda te samo ošamari val hladnoće – ostaneš zatečen, ne znaš sam sa sobom kako dalje.

Ne izgoriš. Ne ohladiš.

Smlačiš se.

Više ti vrelina nije u očima, ali te sparina guši i kao da neko sjedi na prsima.

Ja sam danas asfalt. Sloj katrana se istopio, kiša je pala.

Rekla sam ni previše ni premalo, taman toliko da svi znaju, a opet ne razumiju.