Mogu li ikako da ne odgovorim na ovo pitanje? Ne da ne želim već jednostavno ne znam. Ne znam kako dolazi do sindroma “meni se danas ne diše” i ne znam kako se isti zaliječi ali jednostavno je tako – ODUVIJEK!
Dok sam bila vezana za kancelariju i radila svaki dan od 8 do 16h stizala sam sve. Pisati tekstove, smišljati postove za blog, okupljati ljude, izlaziti, putovati, družiti se.
Sve!
Sad, kad više ne radim na taj način već sama za sebe i u kućnoj varijanti, nemam volje da se uopšte izvučem iz kreveta, a kamo li da se pridignem, spremim i radim bilo šta ako ne moram. OK, i trenutno bolno stanje u kom se nalazim je doprinijelo svemu pa je možda krajnje vrijeme da svima objasnim o čemu je u stvari riječ i zašto toliko često spominjem da sam ograničena za fotkanje i pojavljivanje na internetima.
Jeste li možda pročitali ovaj tekst? Ako niste, trebalo bi, da vam bude jasnije.
Kad jednom završiš na operacionom stolu zbog diskus hernije, šanse da će da se vrati su 60/40. Ja sam u ovih 40. Malo to pripisujem lošoj karmi, malo genetici ali ako ćemo iskreno, najveću krivicu snosim sama jer se nisam pridržavala onog što mi je tad naglašeno da moram. Ne, nisam vježbala. Jesam prvih 6 mjeseci, apsolutno svaku noć prije spavanja. Dizala sam pravilno teret, nosila dobru obuću, hodala i sjedila kako mi je rečeno. Na svaki CAP preko leđa sam išla doktoru, pojačavala tempo vježbanja i zaista mislila da je to, to.
I onda sam prestala da vježbam a počela da se debljam. Smršam. Udebljam se. Opet smršam i opet vratim kile. Leđa su trpila, mišići nestajali, kičma slaba kakva jeste nije mogla da trpi.
Kulminacija mog krmačenja je bila u februaru 2015. godine kad sam na 178 cm došla do kilaže od 85 kg i shvatila da zaista moram da uradim nešto po tom pitanju. I jesam, jer moja trenutna kilaža varira od 72 do 75 kg koliko sad imam jer sam ograničena za bilo kaka vid fizičke akivnosti, čak i za hodanje.
Neko će pomisliti kako to uopšte nije naglo gubljenje kila, ali većinu sam izgubila u periodu prošle godine – u oktobru 2015 godine sam imala 72 kg i sad se trudim to održavati. Zaista sam mislila da je to rješenje svih mojih problema. Izgledala sam dobro, samo 4 kg su me djelila od primarnog cilja a osjećala sam se još bolje, kad ne lezi đavle, ne može dobro.
Protekla 3 mjeseca su neopisiva agonija. To je bol za koju ja još uvijek ne mogu pronaći riječi da opišem. Otprilike, kao da mi neko svako jutro čupa donji dio leđa, onako “na živo” rukama a uveče, kad legnem u krevet i pokušam zaspati, onda se taj neko prebaci na nogu pa čupa živce i razvlači. Iz dana u dan je sve gore i gore, odavno već stopalom ne mogu da stanem bez uzdaha ili jauka a spavanje mi se svelo na epizode. Spavam dva sata pa se naredna dva namještam u neki, ne toliko bolan položaj.
Ne pomažu tablete, kortikosteroidi, vježbanje ni kiropraktičar. Sa roditeljima sam obišla regiju, gdje god je neko rekao da ima dobar neuro ili spinalni hirurg mi smo bili prvi u ordinaciji i svi smo se nadali čudu, nekom misterioznom zaliječenju ekstruzije diska. A nema. Kad prođeš sve korake koje ti savjetuju, ostaje samo nož. Predloženi su mi ekstremno traumatični zahvati kao što je stabilizacija lumbalnog dijela kičme šarafima, pa umjetni diskovi, pa sve i svašta. Što više mišljenja, to više brige. Ja već počela psihički da se spremam za dane, sedmice i mjesece bolnice, kontam šta ću, ako tako kažu tako mora biti. Fkt, ostalo samo još da kupim ogrtač i uradim japansko iscrtavanje obrva da i u bolnicama budem fensi. 😛
Ali iz nekog razloga, odlučili smo čekati.
Pišem “smo” jer misilim na tatu i mamu koji zajedno sa mnom prolaze ovu agoniju. Ne znam zašto, ali odlagalo se. Ne da se iko nadao da će proći već eto, u decembru ćemo. Nisam plakala, samo jednom otkad mi je rečena a strašna dijagnoza a ovo ostalo ne računam jer je to zbog bola.
I onda, nakon mjesec i po dana svakodnevne patnje, opet novi doktor. Idemo po još jedno mišljenje, i to ono zbog kojeg se isplatilo čekati i trpiti da boli. Doktor kog sam čekala mjesec dana za termin i koji je rekao ono čemu sam se nadala – “KOJA CRNA STABILIZACIJA NEKOM KO IMA 25 GODINA?”
Nakon razgovora i objašnjenja zašto da i zašto ne i šta je najbolje rješenje, sve je postalo roza i vratilo se u normalu. Ne, neće da nestane bol i da se misteriozno povuče sve, potrebna je operacija ali ni blizu traumatična kao što mi već tri mjeseca predlažu. Potrebna je disektomija što je, u poređenju sa ostalim što su mi predlagali mačiji kašalj.
To sam prošla i preživjela, znam šta se radi i kako izgleda, znam kako će poslije biti i shvatam ovo kao opomenu univerzuma – prvi put si za*ebala, nisi slušala, evo ti opet prilika pa budi pametnija.
Hoću. Obećavam. Časna pionirska.
Smršaću još i vježbati svaki dan, DVA put. Plivaću. Neću sama po stanu gurati ormare i trčati po cesti. Piću vitamin D, voditi računa o kostima i organima, cijelom tijelu. Sve ću, samo ne šarafanje. Samo ne to. IKAD.
Nema veze što je operacija, život opet ima smisla!
Discussion about this post