Postoje neka mjesta koja vam ni u snu ne bi pala na pamet da ih istražite i posjetite ili što bi naš narod rekao “nije mi na kraj pameti”.
Eh upravo tako meni Zvornik nije bio “ni na kraj pameti”, ali igrom sudbine se našao na putu; dok sam radila kao marketing koordinator za jednu firmu i često putovala, tako je i taj Zvornik došao na red. Kako je tad došao, nepredviđeno, tako je i ostao pa sam se u proteklih par godina nekoliko puta vraćala; što nenamjerno u prolazu, što s namjerom.
Zanimljivo je da na prvi pogled neka obična i neatraktivna mjesta mogu da (sa)kriju zanimljivosti i u stvari ono što stalno napominjem; svako mjesto je posebno na neki svoj način. Iz nekog čudnog razloga mene za Zvornik vežu lijepa sjećanja, ali u isto vrijeme nisam znala da postoji i jedna zanimljiva priča koja bi mogla biti vrijedna i vaše pažnje.
U mom procesu “istraživanja” javila se jedna djevojka i u par rečenica spomenula šta je to sve što još može da se vidi, posjeti, pogleda i među tim prijedlozima se nekako provukla i priča zvana “Prokleta Jerina”.
Lampica iznad glave; ovo moram istražiti.
Kao svaka druga legenda i ova se temelji na prepričavanju; svaka verzija liči jedna na drugu, ali kod ove o Jerini postoji toliko različitih i dijametralno suprotnih koje se vremenski razlikuju i po cijelo stoljeće tako da ću vam prenijeti onu o kojoj sam najviše čula i (pro)čitala.
Stari zvornički grad se i sad spominje kao Jerinin grad; legenda kaže da je na tim prostorima živjela okrutna vladarica Jerina, žena despota Brankovića koja je gradove i utvrde dizala brže nego ikad iko prije. Jedan po jedan, gradila je i osvajala sve što joj se prohtije, a ako bi neko slučajno pokušao da joj se suprotstavi završavalo je kobno.
Kažu da je Jerina sve gradila silom na suzama i znoju pa tako i Zvorničku utvrdu poznatiju kao Đurđev grad; svaki kamen je prenošen stazom dugom 12 km, a zagrijavan na vatri da bi se brže prenosio iz ruke u ruku i pretvarao u utvrdu. Danas je to Jerinin put kamena, staza koja povezuje centar grada i tvrđavu. Jerina nije marila za one koje usput posrću i odustaju jer jebilo bitno samo da se završi ono što je naumila pa ako neko više i nije imao snage mogao je da padne, ali je kamen nastavljao dalje svojim predviđenim putem.
Legenda spominje da ništa manje nije bila okrutna ni prema svojim ljubavnicima; imali su kraći vijek trajanja od mlijeka koje je svakodnevno u litrima ispijala i u kom se kupala. Kažu da je bilatoliko ohola , prokleta i bahata da je pristajala samo na kupanje u svježem kozijem mlijeku.
Jerina je svaku noć birala novog mlađahnog ljubavnika koji je trajao baš toliko, JEDNU NOĆ. Ujutro bi ih bacala sa strmovitih stijena gdje im se gubi svaki trag. Staza koja vodi od gradske kapije do tvrđave često se naziva i Jerinina staza strasti jer su tom stazom stasiti mladići koje je sebi birala dolazili, ali se njom nisu vraćali.
Kad kamen zaćuti, mašta progovori
Jedni tvrde da je Jerina bila nesrećno zaljubljena, ali se morala udati za despota Brankovića i da je baš zbog te nepravde bila tako ohola; svetila se drugim muškarcima jer nije život živjela onako kako želi.
Kažu da je bila i nestvarno lijepa pa njeni ljubavnici ujutro nakon burno provedene noći nisu shvatali da ih izvodi na strme stijene u smrt već su joj se hipnotisano prepuštali.
Mit kao mit, legenda kao legenda, svaka verzija ista, a opet drugačija.
Tvrđava kao tvrđava, liče jedna na drugu i možda vam ne bi palo na pamet kad se nađete u blizini neke ni da zavirite, a svaka od njih ima nešto svoje, posebno i drugačije.
Upravo to je slučaj i sa Đurđev gradom i legendom o Okrutnoj Jerini. Lokalci znaju za legendu pa je više i ne doživljavaju kao posebnu, a mi sa strane, gosti namjernici i nenamjernici vidimo samo kamenu utvrdu.
Pomislili biste da je Zvornik posljednje mjesto u univerzumu vrijedno vaše pažnje i posjete, a u stvari je posebno. Postoji mnogo stvari, događaja i priča u naizgled malim, nebitnim mjestima na geografskoj mapi, a u stvari je bitan ugao iz kog sve to posmatrate.
MOŽDA nakon ove priče sljedeći put umjesto brzinske kafe za ponijeti na nekoj pumpi u bliziniipak odlučite odvojiti sat ili dva da navratite do Đurđev grada.
Sve ima svoje “zašto” i “zato” .
Sve „obično“ kad se gleda na pravi način može postati neobično.