Pripremila kafu, upalila laptop da nešto (na)pišem i (pre)stala. (pre)Stala jer ima toliko tog što želim da kažem, napišem, prenesem i podjelim da ne znam odakle krenuti. Kako da u
Moja rahmetli majka Safija je imala običaj da okarakteriše neke kao “brzac” – to su vam oni ljudi koji sve rade na pucketanje prsta. Brzac mora SVE i ODMAH inače
Deveti tekst a tek sam na pola puta. Deveti tekst a čini mi se kao da nisam rekla ni dijelić usrane sudbine. Više i ne znam ŠTA JE SVE KRENULO
Iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec i godine u godinu čini mi se da je sve komplikovanije. Napisala sam PRVI, pa DRUGI, TREĆI a onda je došao ČETVRTI, PETI, ŠESTI, SEDMI a evo, i ovaj osmi tekst.
Konstantno sam rastrzana između potrebe da svima pričam šta sam preživjela u protekle tri godine a i da ne skačem ljudima po glavi sa tim jer – koga to zanima?