Skuvala kafu, otvorila laptop, sve popalila da pišem i stala.
Stala jer toliko tog želim da kažem, napišem, prenesem i podjelim sa vama da ne znam odakle da krenem.
Kako da u kratkim crtama pišem o nečemu što traje od 2016 a da to ne završi kao roman od bar dva toma? Drugi kažu da znam da pišem i prenosim emocije pa mi dignu rep da pomislim da je zaista tako. A evo, nije.
Pokušaću. Pokušaću ali ne obećavam da će biti kratko. Slatko da, kratko sumnjam.
Početak?
Ja sam u priču bloga i bloganja krenula i slučajno i namjerno, u isto vrijeme. Sjećam se apsolutno svakog detalja kako je to krenulo, kako je izgledao put od tad pa do sad a dok pišem ovaj tekst, shvatam i koliko mi znači. Na prvi pogled nešto tako malo i nebitno je spašavalo ovu glavu da ne eksplodira. Mislila sam da će biti hir ali je potrajalo i danas me ispunjava jednako kao i na samom početku, možda čak i više. Moj mali blogić je kroz godine oblikovao sve ono što je MaajaM danas.
Smijem li napisati brend? Je li nadobudno?
Te 2016 sam došla na ideju kako blogspot platforma nije više to što želim i da trebam nešto novo, drugačije i malo ozbiljnije. Tad je to uradila jedna, meni jako draga osoba i do dana današnjeg se nije mijenjalo. Kako tad, tako i sad mi (pro)čita misli, smiri hirove i ispuni želje. Tad, baš kao i sad je to jedina osoba koja ima pristup blogu i kom, iz nekih čudno čudnih razloga godinama vjerujem. I volim.
Te 2016 sam došla i na još jednu ideju a koju sam, u malom i skromnom sobičku razradila i nazvala “Možeš, ako hoćeš”. Danas, 2020 sam MOGU HOĆU I MORAM.
Nije šupljak jer sve što radim i predstavljam u javnost zaista jeste tako. Ne umotavam nešto u idilu i pozitivu samo jer je neko rekao da treba i da to dobro prolazi. Ja stvarno živim po principu da je život težak, nepredvidiv, sranje i prekratak ali da ga treba iskoristiti na najbolji mogući način.
Tako sam mislila tad kad je sve izgledalo savršeno; bila sam zdrava i srećna. Od tad pa sve do danas preko moje glave su prošla sranja kakva možda neki ne prežive ni za 100 godina a ja sam za 4.
Da li mogu?
Te 2016 sam poželjela da nekako, negdje i na interesantan način predstavim mlade i kreativne ljude koji su me okruživali. Željela sam svima da pričam kako imam drugaricu koja šije torbe u koje sam zaljubljena, kako sam vidjela da ta i ta pravi to i to, kako je BAŠ TAJ proizvod sjajan, kvalitetan, povoljan,sjajan poklon, lijepa priča.
Željela sam da pričam o lijepim stvarima i pozitivcima, kreativcima i da njihove priče dođu do što više ljudi, da svi zajedno (na)rastu, da… Ma svašta sam željela.
Trebalo mi je neko vrijeme da skupim hrabrost i otipkam nekoliko poruka na Facebooku svima njima i pokušam nekako dočarati ko sam, šta sam, kakvu ideju imam i šta želim. Skupljala sam hrabrost jer su oni za mene tad predstavljali nešto veliko. Skupljala sam hrabrost samo za tih par poruka jer sam konstantno u glavi imala samo jedno: “Niko neće da te razumije, svi će da se nasmiju i da te odbiju”.
Niko me nije odbio.
E tek onda je došao novi strah i odgovornost – ukazali su mi svoje povjerenje, JA NE SMIJEM TO DA IZIGRAM i NE SMIJEM DA IH RAZOČARAM.
Da li HOĆU?
Od nekoliko poruka upućenih ljudima i ideje da jednostavno fotkam, pišem i predstavim sve njih na svom malom blogu došli smo do 10+ koji su činili tu jednu veliku priču zvanu MOŽEŠ, AKO HOĆEŠ.
Htjela sam, htjeli su, htjeli smo. I jesmo.
Ali, ako sam već uspjela sve to da organizujem i okupim ih, da li je moj mali blog dovoljan da ih ispoštujem?
Opet sam otvorila laptop, Facebook i krenula da kuckam ali ovaj put ne kreativcima već lokalnim televizijama. Ispričala sam im šta je ideja, šta želim sa tim da postignem i pitala da li su zainteresovani da to prenesu dalje, da i oni budu dio priče koja će pomoći u širenju lijepog, pozitivnog i stvari koje mogu možda i druge da inspirišu kad vide i čuju.
NIKO ME NIJE ODBIO.
MORAM
Ok, vrijeme je da razmislim da li mogu uraditi BAŠ TO što sam zamislila u svojoj glavi? Da li mogu da napravim sve što sam predložila. I mogla sam, čak i puno više i puno bolje od onog čemu sam se nadala da će biti.
Sve sam nas organizovala u tri dana fotkanja i tri potpuno različite priče sa toliko puno različitih stvari i likova a koji su se jednostavno uklapali, baš kao slagalica. Svako je radio svoj dio posla a rezultat je ovo;
Frizura, šminka, odjeća, asesoari, dodaci, fotografi… Nije bilo malih, u tom trenutku smo bili svi veliki i jednako važni u tom procesu. Svi smo se organizovali i pored redovnih poslovnih i privatnih obaveza bili dio MOŽEŠ, AKO HOĆEŠ.
Mogli smo i jesmo. Tad smo svi zajedno uradili nešto za šta nisam ni slutila da će biti baš tako dobro i da će (po)trajati… Godinama. Sve do danas.
Tad, te godine JESMO BILI PRVI I JEDINI U BIH i blogosferi. Jesmo JEDINI furali pozitivne preduzetničke i kreativne #madeinbih priče i jesmo radili nešto što niko prije nije.
2016 je jedan mali blog sa jednom malom Majom pokrenuo nešto lijepo i to nešto još uvijek postoji.
Nije izmišljanje tople vode, nije otkriven novi univerzum ali se zakotrljalo.
Tad je sve počelo…
Discussion about this post