“100 ljudi, 100 ćudi” ili ono da svako ima pravo na svoje mišljenje pa sve do tog da je ljepota u oku posmatrača.
Svi smo isti jer smo ljudi, a opet svako od nas se razlikuje i upravo je to ljepota života.
I baš to kako nismo svi isti i posmatramo stvari na drugi način, evo još jednog primjera.
Moja #dozivibih avantura je uzela maha, ali samim tim je promjenila i pravac kretanja, oživjela neke stare ljubavi kao što su npr. ove o mitovima i legendama.
Ima tih nekih gradova koji nisu, ali jesu moji. Mjesta u kojima nikad nisam živjela, ali sam ih često posjećivala i nekako kad god odem tu sam svoj na svom. Ima i onih u kojima sam bila često pa kad god odem stvaraju mi nemir(e).
Bihać iskače iz svih pomenutih opcija jer ga nisam često posjećivala, ali su tamo ljudi koji su na mene uvijek gledali “kao na svoje dijete” pa mi je valjda zato nekako specifičan; ni za voljeti ni za mrziti. Nije mi za biti, a nije ni za ne biti. Bihać mi je ugodan pa čak ako uzmem u obzir gomilu lošeg što se desilo baš tamo.
Možda su situacije bile loše i tragične, ali su ih ljudi popravljali.
Bihać ima ono nešto specifično i posebno, ALI ono što je još specifičnije i posebnije su priče i ljudi van istog. Godinama sam odlazila, a nikad nisam primjećivala šta to sve ima “kad malo makneš van centra” i kad malo pronjuškaš okolinu.
Godinama sam odlazila, a da mi baš nikad nije palo na pamet da se zagledam ako već ne i raspitam.
U svim internetskim bespućima shvatim da sam nebrojeno mnogo puta prošla pored stare utvrde Sokolac, a da BAŠ NIKAD NISAM OBRATILA PAŽNJU.
Shame is on me!
Živopisni krajolik nadomak Bihaća uopšte ne krije svog hrabrišu, utvrdu Sokolac koja se nalazi na lijevoj obali Une; tik tek toliko visoko da ponosno prkosi svijetu.
O utvrdi ne postoji toliko priča koliko čiste i suhe historije o nastanku, ulozi, kako i šta, ko protiv koga. Jeste, Sokolac je hrabriša koji je od napada branio Krajinu, ali niko da opomene da Sokolac nije samo kruti kamen.
Iako utvrda jeste historijski dokaz ima još nešto što me inspirisalo da vam je na neki svoj način predstavim, a to je legenda o njenom nastanku.
Kažu da je nekad davno na tim prostorima živio Dobriša koji je bio poznat po svom bogatstvu, ali i dobroti prema drugim ljudima. Nije bio kao ostali bogataši; bezmalo oholosti imao je puno, a davao još više. Taj Dobriša je imao i tri ćerke: Biku, Soku i Vranu koje je učio da budu baš kao i on, ugodne i mile bez obzira na porijeklo i sve što imaju da na sve ljude gledaju kao sebi jednake.
Taj Dobriša je vodio računa o svemu, a nakon njegove smrti sestre su ostale same. Onako kako ih je otac učio, nisu se snalazile u svijetu onih koji nisu bili Dobriša.
Tri sestre su bile prepuštene same sebi na milost i nemilost okoline, ali nisu odustajale od onog onog što ih je otac (na)učio dok je bio živ.
Dobrota ih je često dovodila u probleme pa su tako jedva uspjele da sačuvaju ono što im je otac ostavio u amanet. Postoji i dio legende koji kaže da su zamalo ostale bez svega što su naslijedile zbog oholog nasilinika koji je htio samo i isključivo njihovo bogatstvo. Ipak su uspjele da izdrže u svom naumu i osnuju tri gradića.
Bika je izabrala dio uz Unu koji od od bika postao Bikće, Bišće pa Bihać i ovo je jedan dio priče i legende o nastanku samog Bihaća.
Soka je izabrala istočni dio i tu podigla Sokolac, a najmlađa od njih Vrana je svoj dio nazvala Vrnograč.
Legenda kaže da je baš zato današnja Krajina takva kakva jeste i da su ljudi iz Krajine od pamtivjeka srdačni, susretljivi i poznati po svom gostoprimstvu.
Znate šta niko ne priča i ne spominje, čak ni kao dio legende? Ne priča o tom da su žene.
Kad završi šturi dio o legendi koja se vezuje za nastanak, nastaje muk. Radnja se više ne dešava i samo se spominje. Sve (pre)staje sa malim, maleckim spominjanjem tri žene, tri DOBRIŠE.
Bila sam u XY gradova, gradića, sela i zaseoka. Svako posjećeno mjesto ima “nešto svoje”, ali svaka priča koju sam čula muškarce je podizala u nebesa, a žene su ostale tu negdje da se spomenu i da se zna, ali niko im ne pridaje dovoljno važnosti.
Ja jesam, važnost i snažnost. Hrabriša Sokolac stoji i prkosi, ali iza njega stoji ipak jedna žena.
Bila sam u XY gradova, gradića, sela i zaseoka i uvijek mi para uši kad se o muškarcima priča jasno i glasno, a o ženama tiho.
Bika, Soka i Vrana, tri Dobriše i hrabriše. Tri sestre, nečije ćerke, možda i majke, ali ŽENE.
Predivni i stari hrabriša Sokolac priča, ali ne sve do kraja i ne kako treba. A treba(l)o bi.
Ako vas ikad nanese put prema Krajini nemojte preskočiti ovog hrabrišu koji vjekovima stoji, prkosi i brani. Nemojte preskočiti da odete, zastanete, pogledate, osjetite i doživite još jednu u nizu ljepota koju imamo i OBAVEZNO da se sjetite Dobriše, ali Bike, Soke i Vrane obavezno.
Ajde da o ženama i ženskom pričamo jasno i glasno, onako kako i zaslužuju!