Da li ste vidjeli OVAJ tekst?
Ako ste vidjeli i pročitali, onda će vam i ovaj imati smisla. Ako niste, klik-klik na link pa će vam sve biti jasnije
Moj prvi, pravi i jedini rođendan je 21.06. i tipični sam primjer tvrdoglavog, promjenjivog i neuhvatljivog blizančeta. Ali, to blizanče pored pravog rođendana u toku godine ima još nekoliko važnih datuma a koji se vežu za nimalo lijepe stvari koje su mi se desile u protekle četiri godine.
Da, nisu bile lijepe sve moje operacije i posljedice istih koje trpim i trpiću do kraja života ali su bile jedna ogromna lekcija. Baš zato što je sve to što me zadesilo bilo lekcija naučila sam da malo više cijenim život i sve ono što pruža.
25.01. smatram svojim drugim rođendanom jer je na taj datum bila druga operacija kičme. Prvu sam preživjela 2010 a druga je došla na red 2017.
Da, tad prije četiri godine sam to smatrala novim početkom i još uvijek nisam promijenila stav; bio je, jeste i ostaće moj “drugi rođendan”.
Kad mjesecima trpiš neopisivu, udarničku bol koja te parališe da razmišljaš, operativni zahvat koji će to da ukloni dođe kao najljepši mogući poklon na svijetu. Novo rođenje.
Možda je malo bizarno što sam se sa 25 godina radovala drugoj operaciji kičme ali zaista jesam. Vjerovali ili ne, ni u jednom jedinom trenutku nisam pomislila da nešto može poći po zlu niti sam se plašila; naprotiv, iščekivala sam dan da mi sa UKC Tuzla jave termin i da mogu doći.
Nikad nisam pomislila da postoji šansa da se desi nešto loše, da se možda i neću probuditi.
Bol je nadjačala svaki strah i zdrav razum, samo sam htjela da se desi.
Desilo se što se desilo i zauvijek ću pamtiti baš taj datum. Moj drugi rođendan.
Ne znam kad i kako sam došla na ideju da baš na tragične datume i na svoj “rođendan” poklanjam negdje, nekom i nešto ali eto, desilo se. Kako se desilo skromno prije četiri godine tako sam i nastavila. Svake godine na, za mene tragične datume, iskoristim to kao povod za nagradnu aktivaciju i poklanjam vam nešto na INSTAGRAMu ili FACEBOOKu
I ove godine nastavljam sa tradicijom ali ne tako skromno kao do sad. Ove godine je malo drugačije i neće biti samo jedan poklon na jedan dan već masa poklona i nagradnih aktivacija sve do marta.
Nakon druge operacije na odjelu Ortopedije UKC Tuzla, nizom grešaka medicinskih sestara i ostatka osoblja ja nisam pripremljena za operaciju kako treba a postoperativno me nisu tretirali niskomolekularnim heparinom koji bi pomogao da krv cirkuliše i da se ne stvaraju ugrušci.
Nisu mi davali heparin IAKO sam ležala svih 12 dana u bolnici, sa kateterom i nisam se uopšte kretala. Nekretanje i nedavanje terapije je dovelo do zgrušnjavanja krvi ali su me uredno spakovali i poslali kući. Provela sam mjesec dana u agoniji gdje sam se svakodnevno borila sa bolovima u kičmi a koji su prerasli u bolove u plućima i nemogućnost disanja; to nedavanje heparina je stvorilo trombove a oni počeli da se šetaju po cijelom tijelu i završili u plućima.
Završili u plućima i doveli do plućnog infarkta, 28.02.2018 godine.
Plućni infarkt koji sam doživjela i preživjela na nogama, u kupatilu roditeljske kuće u Sanskom Mostu nakon čega su me roditelji, samoinicijativno strpali u auto u odvezli u Kantonalnu bolnicu Bihać.
Preskočili smo sve procedure i Domove zdravlja, svu silnu birokratiju i pravila.
U noći 28.02 na 01.03 doktorice su ustanovile da je došlo do plućnog infarkta, teškog oštećenja i otkazivanja plućnog krila sa sumnjom na opsežnu plućnu emboliju.
01.03. sam završila na odjelu Pulmologije u Kantonalnoj bolnici u Bihaću, sedam dana nisam znala za sebe a 08.03. snimkom kontrastnog CTa je potvrđena prvobitna sumnja – opsežna plućna embolija sa minimalnim šansama za preživljavanje. Taj snimak mojih pluća je obišao regiju i prognoza je bila “daj Bože ćeri da te aga uzme ali cigani oko kuće kolo vode” ili “probajte ali šanse su male”.
Četiri godine poslije, evo, tu sam, čitate ono što pišem.
Doživjela sam i preživjela agoniju koja je ostavila mnogobrojne posljedice i izvrnula život naopačke. Više nikad neću živjeti kao što sam živjela jer je sve to dovelo do niza drugih stanja i sranja. I baš na taj kobni datum i godišnjicu druge operacije ja nekom nešto poklanjam, svake godine.
Ove godine malo drugačije i malo više, cijeli februar.
Zahvaljujući mojim drugarima, saradnicima i poznanicima dogovorili smo da svaki poklon koji ja dobijem na svoj “drugi rođendan” će dobiti još neko.
Identično!
Poklanjam(o) ti poklon(e)!
Iz sedmice u sedmicu ću na Instagramu i Facebooku da vam otkrivam paketić po paketić i način na koji možete da učestvujete i osvojite “to nešto” što sam ja dobila na poklon.
Igramo se sve do početka marta a onda u martu ide nova priča, još veće iznenađenje koje se vezuje za tu kobnu noć kad sam i zvanično završila u bolnici.
I u martu želim na sve loše datume da uradim nešto lijepo za nekog od vas i u martu ćemo odbrojavati tih 26 tegobnih dana koje sam provela u bolnici.
A sad, kad i ako ste došli do kraja ovog teksta mislim da vam je sve jasno; detaljno pratite narednih dana šta se to dešava na blogu, Instagram profilu ali i Facebook stranici.
Ajde da tmurni januar i februar na tragične dane i datume uradim nešto lijepo; kako za vas tako i za sebe.