Jeste li već (pro)čitali OVAJ tekst?
Ako niste onda brzo KLIK KLIK KLIK pa da idem(o) dalje…
Meni je uvijek lakše da pišem o “nepoznatim” ljudima i da ih predstavim u najboljem mogućem svjetlu; istaknem najbitnije, estetizujem ono što možda i nije dobro i napravim dobar balans, ALI kad dođe da kažem nešto o onima koje najviše volim onda je to Sizifov posao.
Ne, to nije zato što mislim da su moji najdraži manje vrijedni već suprotno; mislim da su PREviše vrijedni sa svim što rade i jako je teško ostati objektivan sa i prema ljudima koje voliš.
U OVOM tekstu sam (na)pisała o mami i jedino što se od tad pa do sad promjenilo je tempo, ništa više. U proteklih nekoliko godina ova ŽEN(etin)A je spasila više pasa nego li 80% kvazi udruženja i ljubitelja koji rade samo i isključivo u slučajevima kad imaju finansijsku korist.
Možete me na stub srama i reći da nisam u pravu, da to svi rade iz ljubavi i da bla bla bla… Da, rade sve do onog trenutka dok ne otkriju kako da na jadnim i napaćenim dušama ušićare par stotina, a neki i hiljada maraka mjesečno. PREviše slučajeva znam da su ti silni borci za životinjska prava izbacivali pse na ulicu onog trenutka kad neko negdje zakasni sa nekom uplatom. PREviše slučajeva znam da su se skupljali psi i mačke samo da bi na njima mogli da zarađuju. PREviše!
A onda imate moju mamu…
Moja mama već godinama funkcioniše na principu “ja ću njih ponijeti kući pa šta bude”.
I bude.
Uvijek nešto bude. Bude da se kupuje hrana, lijekovi, plaćaju tretmani kod veterinara pa se gleda poslije kud Sunce šeta sa raznoraznim dugovima. Bilo je situacija da se veterinarskim ambulantama duguje hiljade maraka pa vraća kako može. Bilo je i za hranu, lijekove. Bilo je tu zdravih i pravih pasa, ali i izmaltretiranih, polomljenih i onih koje su svi otpisali. Svi osim Danijele.
Danijela nikad nije i neće odustati; bilo da su bolesni, polomljeni, sa rakovima i-ili tumorima, Danijela će se boriti do posljednjeg trenutka i dok baš univerzum ne kaže da je kraj.
Danijela će da probdije noć na mrtvom minusu da bi ugrijala štence koje je izvukla iz hladne vode. Neće jesti, piti ni spavati ako treba voditi računa i liječiti nedužna mala bića. Danijela je promašila profesiju i trebala biti veterinarka iako i bez teorijskog fakultetskog znanja zna bolje i više od ovih sa diplomama.
Mamin svaki dan počinje u 6h i završava u ponoć jer uvijek ima negdje nekog cukića kog je spasila sa ulice i koji je završio kući. Počelo je sa jednom mačkom prije 10 godina, a završilo sa PET pasa i dvije mačke, a na stotine onih koji dođu da ih izliječi pa im (pro)nađe #zauvijekdom.
Nije lako, nije jednostavno; finansijski, a tek emotivno jer se za svakog veže i svakog bi ostavila, a to nije moguće.
Svi napušteni psi na području Sanskog Mosta svaki dan imaju ručak, kakav-takav. Nekad je to više nekad manje granula, konzervi, starog hljeba i mlijeka. Imaju vode, a AKO se zalomi da je neko finansijski (pri)pomogao u kupovini hrane nađe se i meso pa bude gozba.
Moja mama neće sebi kupiti skupi kaput i čizme, otići u frizerski salon na frizuru ili negdje na manikuru, ali hoće kupiti vreću hrane, paket konzervi, platiti uslugu veterinaru. Neće proći pored psa, sitog ili gladnog bez da mu se obrati i pomazi. Moja mama nije samo moja HEROINA već cijelog ovog dunajluka i kad bismo na svijetu imali mrvu više ljudi kao što je ona bilo bi nam bolje. Kažu da oni koji ne vole životinje ne mogu da vole ljude i donekle bih se složila; u krajnjem slučaju ne moraju svi da ih vole, ali isto tako ne moraju ni da maltretiraju već puste da žive kako znaju i umiju.
Moja mama nije samo moja HEROINA već cijelog ovog društva.
Moja mama je bila, jeste i biće NAJbolja mama na svijetu.