„Legenda jedna još uvijek živi: Za ljubav svoju, Safikada, iako mlada, svoj život dade. I ove noći neko će proći tu pokraj zdanja Ferhadije, neko ko beskrajno voli, ko ljubav cijeni i ljubav krije. Niko ga kažu video nije i niko ne zna ko to radi. Ko svako veče kad akšam pada, zapali svijeće Safikadi. Tužno je bilo kad haber stiže da on se nikada vratiti neće. Pred top je stala lijepa Safikada i krvlju zalila cvijeće.” Slavko Podgorelec
„Legenda jedna još uvijek živi:
Za ljubav svoju, Safikada, iako mlada, svoj život dade.
I ove noći neko će proći tu pokraj zdanja Ferhadije,
neko ko beskrajno voli, ko ljubav cijeni i ljubav krije.
Niko ga kažu video nije i niko ne zna ko to radi.
Ko svako veče kad akšam pada, zapali svijeće Safikadi.
Tužno je bilo kad haber stiže da on se nikada vratiti neće.
Pred top je stala lijepa Safikada i krvlju zalila cvijeće.”
Slavko Podgorelec
Ako pitate Banjalučane za legendu o Safikadi većina će vam odgovoriti kako zna o čemu i o kome je riječ.
Ako krenete malo detaljnije da se bavite istraživanjem naići ćete na nekoliko verzija; sve iste, a opet drugačije.
Ako potražite nešto zajedničko u svim tim verzijama, doći ćete do univerzalne po(r)uke; tužna priča dvoje mladih ljudi koji su se zakleli na vječnu ljubav jedno drugom i koja je prerano ugašena.
Upravo TO pitanje i jeste ključno u daljem prepričavanju ove banjalučke legende budući da niko ne može sa sigurnošću da utvrdi. U stvari ne postoji slaganje čak ni oko perioda u kom se priča desila jer jedni legendu smještaju u 16. vijek i period Osmanskog carstva dok drugi kažu da se sve desilo nekad u 19om.
Prva, starija, prema vjerovanju i prepričavanju kaže da je Safikada bila unuka Ferhat-paše Sokolovića, poznata po svojoj ljepoti, dobro čuvana od očiju javnosti običnih smrtnika za posebnog prosca vrijednog njene ljepote i porijekla. I eto Safikada, baš takva, stasita i ponosita, iz dobre kuće i dobrog miraza ipak svoje srce pokloni običnom veziru, opet kako to biva, slučajno. Ljubav je bila uzajamna, ali zabranjena.
I ova verzija ima nekoliko lica i naličja; jedna kaže kako je nakon saznanja o viđanju lijepe Safikade sa vezirom on premješten iz Banjaluke dok druga kaže kako je izgubio život u borbi.
Čuvši vijest da više nikad neće vidjeti svog dragog kom se zaklela na vjernost i vječnu ljubav i da je njena ruka obećana nekom drugom, Safikada odluči oduzeti sebi život jer nije mogla da podnese pomisao da je (za)voli neko drugi. Legenda kaže da je Safikada obučena u najljepše vjenčano ruho, tačno u podne stala pred top čije je đule ugasilo mladost, ljepotu, ljubav i život. I baš tu, na tom mjestu gdje je palo, njeno tijelo je ostalo do dana današnjeg.
by Nikola Klepić
Druga verzija smješta ovu tužnu ljubavnu priču u 19. vijek; lijepa Safikada, ćerka uglednog gradskog trgovca, mažena, pažena i čuvana za nekog posebnog i njenog porijekla dostojnog prosca se zaljubila u austro-ugarskog vojnika čuvara. Ljubav je bila uzajamna, ali nemoguća i zabranjena. Safikada, lijepa i bogata Muslimanka nikako nije mogla da bude sa jednim čuvarom pa još i druge vjeroispovjesti.
Baš kao i verzija koja se vezuje za Osmansko carstvo i oko ove novije je dilema; da li je čuvar premješten ili je stradao u borbi, da li se Safikada ubila ili su je ubili nakon što se oglušila na upozorenje vojnika i krenula među zidine Kastela da potraži voljenog. Odgovor na ova i mnoga druga pitanja nemam jer ih nisu imali ni moji sagovornici ali svi su se složili oko jednog; Safikada je stradala u ime ljubavi
Zaklela se sebi i pred Bogom da neće (za)voljeti nekog drugog pa ni po cijenu života.
Ne postoji.
Nemogućnost da se utvrdi prava istina i nepostojanje konkretnih dokaza su ono što svaku legendu čini legendom. Legenda o Safikadi je priča koja se prenosi s generacije na generaciju već stoljećima i potpuno je očekivano da bez konkretnih istorijskih zapisa ne možemo znati šta se tačno desilo.
O Safikadi se recitovalo, pisalo, pjevalo i snimalo. Za mnoge je ova legenda o tragičnoj ljubavi bila izvor inspiracije da napišu neka od najljepših djela u svom životu.
Legenda o Safikadi i njenoj požrtvovanosti i vjeri u pravu, istinsku i vječnu ljubav je i meni bila inspiracija. Željela sam s vama da podijelim banjalučku priču, da vas zainteresujem da dođete u Banjaluku i doživite sve ono što može da vam pruži. Ideja je bila da vam (na)pišem, a otišla je u potpuno drugom pravcu.
Danas se tek poneka osoba sjeti Safikade i njene priče pa zapali svijeću u ime vječne ljubavi.
Zaljubljeni parovi idu da se obećaju jedno drugom na doživotnu ljubav, usamljeni da zatraže pomoć da i njima dođe makar neka duša, čak ne mora biti srodna, a neki eto onako iz poštovanja i vjere u ljubav.
Jedna od najljepših banjalučkih legendi i priča o velikoj a tragičnoj ljubavi danas u Banjaluci zauzima tek skromno parče zida preko puta tvrđave Kastel nedaleko od džamije Ferhadija. Neugledni komad mermera sa nekoliko šturo napisanih rečenica prevedenih na talijanski, njemački i engleski jezik uz Safikadin lik iznad nezgrapno izlivenog betonskog bazena napunjenog pjeskom.
To je danas Safikada.
Prema svim verzijama, baš tu i to mjesto je ono gdje je Safikada stradala. Da li od topovskog đuleta ili metka nekog vojnika nije ni važno. Nije važno ni koju verziju prepričavamo, važno je da vjerujemo; u Safikadu i njenu iskrenu, nesebičnu ljubav.
Tužno je što je Safikada dio zaborava, a ne budućnosti.
Ako vas put nekad povede u Banjaluku, navratite do Safikade i zapalite svijeću. Zapalite u ime ljubavi prema sebi ili nekom drugom. Zapalite svijeću u ime hrabrosti. Safikada je Banja Luka i Banja Luka je Safikada, vjekovima.
Obratite pažnju na taj mali neugledni čošak u centru grada koji tako gordo stoji i prkosi bez obzira što ga svi zapostavljaju. Baš kao što je i ona.
Navratite, zbog ljubavi. Prave, iskrene, tragične i magične ljubavi.