Voljela bih reći da svi ovako gradiramo stvari, ali nažalost iz iskustva meni jako bliskih ljudi znam da ima i ne tako dobrih roditelja. U mom slučaju nije tako jer ja zaista imam najbolje; da sam ih crtala i opisivala sama vjerovatno bih negdje nešto pogriješila.
Ovo je priča o jednom od dva heroja u mom životu…
Iza sedam gora i sedam mora, a u stvari u Mrkonjiću 1962 počinje tatina priča; rodio, odrastao, završio školu koliko je moglo da se završi u tom periodu u kom ga je odgajala samohrana majka jer je ostao vrlo rano bez oca.
Tu i tamo bubnjao, živio, a onda je Univerzum odlučio da je vrijeme da dobije mene.
A uz mene i probleme.
A uz mene i probleme stigao i rat.
Ne mogu pisati o ratu i kako je bilo jer ne znam i ne sjećam se, a nije pošteno da na osnovu “čula načula, rekla kazala” iznosim bilo šta.
Rat je bio rat, mom tati nimalo brat.
Preživio je.
Tata i njegova mama Safija ko zna kako o(p)staju u Mrkonjiću pa nastavljaju dalje u Sanski Most.
(pr)Otjeran iz rodnog mjesta u nepoznato; on i rahmetli majka Safija pod vedrim nebom, svako sa po svojih 10 prstiju i nešto maraka u džepu.
Mama i mala Maja Banjaluci jer mala Maja ima virus meningitisa dok sipaju meci.
Nepoznat grad, nepoznati ljudi, bez igdje ikog i ičeg u iščekivanju da se mala Maja iz Banjaluke vrati makar živa, zdrava manje-više. Ovo o životu i preživljavanju će se ispostaviti kao životna matrica jer se otkad znam neko za isti na neki način bori.
Pokušavao je život da ga slomi, ali nije uspjelo. Univerzumu nije pošlo za rukom ni onda kad su ga u masovnu grobnicu spuštali s kamerom nakon čega je završio sa ozbiljnom povredom kičme i polupokretan mjesecima.
Meni je tata (od)uvijek bio heroj;
Radnim danima na jednom poslu, vikend na drugom i trećem. Dok je on vikendima danju snimao svadbe ja sam ih noću montirala. Ljetne raspuste nisam provodila kao druga djeca, ali sam svaki septembar imala novi set knjiga za školu, patike kakve poželim, a mobitele sam mijenjala nešto češće nego frizuru.
Vozio me u školu kad je bila udaljena 5 km, a i onda kad smo preselili pa je bila na 500m.
Meni je tata (od)uvijek bio heroj i najbolji jer je stoički podnosio sve što je život (do)nosio.
A onda se moj heroj razbolio.
Nije to “preko noći” i “odjednom” već je došlo kao posljedica svih godina prije, ali MOJ heroj se razbolio.
Jedino rješenje u tom trenutku je bila operacija srca; ne stentovi, ne neko privremeno rješenje već prava pravcata operacija srca. Što se mora nije teško; nije lijepo, ali se mora.
Prevrnula sam nebo i zemlju da dođem do doktora koji radi zahvat za koji se izjasnio da želi; ne želi da ga sjeku, režu i mrcvare klasičnim pristupom već želi minimalno invazivno da oporavak traje kraće jer je njemu najveći problem i izazov bio što neće moći da radi.
Osijedio je u tri mjeseca kao što nije svih godina prije. Duboko u sebi se plašio, ali sve stoički podnio da niko ne primjeti jer moj tata je heroj.
Preoperativna priprema; gomila pretraga i nalaza, snimanja, provjera i termin za operaciju ga dovode iz Sanskog Mosta na KCUS gdje se ustanovilo da ima bakteriju zbog koje ne može biti operisan i vraća se kući. Ima bakteriju sa kojom su ga VRLI STRUČNJACI VELELIJEPOG SANSKOG MOSTA poslali na operaciju i označili kao “sigurno”.
Bakterija riješena, novi termin za operaciju, ponovo KCUS.
Operacija srca počinje minimalno invazivnim pristupom, (za)komplikuje se do tačke kliničke smrti i vraćaju ga među žive nakon 9h.
Moj heroj je živ.
TRI dana nakon operacije slijede komplikacije za koje mu niko ne vjeruje pa doživim da me u 20h uveče zove i pita mogu li doći jer ne može da diše.
Od svih traumatičnih situacija za ovih 30 godina života nijedna nije bila ni blizu kao mjeseci prije, tokom i nakon tatine operacije.
Javno, jasno i glasno kažem i pišem da je medicinsko osoblje na KCUS zaposleno i primaju platu da piju kafu, mahalaju i guraju njuške u tuđe džepove i kese, a primarni zadatak im nije liječenje već ubijanje pacijenata.
Medicinsko osoblje na KCUS na odjelu gdje su teški srčani bolesnici NE REAGUJE na panic button pa se pacijenti snalaze kako znaju i umiju. Tri dana po teškoj operaciji srca NIKO ne reaguje već se moj otac snalazi tako što zove mene koja upadam u gluho doba kao Alibabin razbojnik i zahtijevam da neko provjeri šta se desilo.
Medicinsko osoblje na KCUS ne otpušta već TJERA MOG OCA nakon nekoliko dana sa uredno napisanim nalazom i otpusnim pismom na kom je navedena VODA NA PLUĆIMA.
Tjeraju ga u smrt, ali preživio je.
VODA NA PLUĆIMA uzima danak pa nakon nekoliko dana u kritičnom stanju tata je opet u bolnici, ovaj put u Bihaću jer je najbliži i zato što je osiguranik USK kantona pa ga ne primaju u Sarajevo.
Privremeno se iz Sarajeva selim u Bihać i svakodnevno posmatram u kakvoj noćnoj mori je ne samo moj tata već svi pacijenti sa njim. Uslovi koje ne zaslužuje ijedno živo biće; prljave sobe sa poderanom posteljinom bez tekuće vode. Medicinske sestre možete zvati do mile volje, ali one neće reagovati. Neće ni doktori osim na jutarnjoj viziti da se potpišu jer su im ti potpisi garancija primanja plate.
Moj heroj je preživio operaciju srca, vodu u plućima i nehumane uslove bihaćke kantonalne bolnice.
Na kontroli na KCUS na kojoj je trebalo PROVJERITI stanje rane i šavova nakon OPERACIJE SRCA predivna medicinska sestra iz pakla sa svojim metar i po dugim crvenim noktima POČUPA konce sa rane i pošalje ga nazad u Sanski Most.
Nesrasle kosti na grudnom košu se razdvoje, rana otvori, bakterija pojavi i krene da jede ono malo što je o(p)stalo i tata je opet u bolnici.
Da je Dante živ dodao bi novi krug pakla nakon posjete KCUS jer nakon silne agonije i gole borbe za život tati “klemaju” grudni koš da zatvore ranu koju je gospođa s crvenim noktima počupala jer je bila više fokusirana na to šta se dešava na Instagramu nego na pacijenta ispred sebe.
Zlatko je preživio rat u kom je nosio glavu u torbi više nego na ramenima.
Preživio je razdvojenost od supruge i djeteta, borio se samo svojim rukama i prstima, dan i noć. Sebi je odmagao da bi drugima pomagao, a onda su mu ti drugi uzvratili tako što nisu nazvali da pitaju kako je dok se borio za život.
Ako nije pomog’o sigurno nije ni odmog’o!
Ovo je samo djelić nimalo lake sudbine jednog heroja od kog ni danas nećete čuti da nešto ne može jer uvijek se nađe način za sve.
Ovo je samo djelić životne priče jednog heroja koji je tek nedavno, nakon svega što je preživio priznao da nešto ipak može da (za)boli.
Moj tata je onaj tata koji opravda časove kad ti se ne ide u školu, radi od jutra do sutra i koji nakon svega što je prošao kaže da je život život i ipak nije toliko loš.
Moj tata nije obični tata za svakodnevnu upotrebu već SUPER i NAJBOLJI!