Je li čaša poluaprazna ili do pola puna?
Je li nebo vedro uz par oblaka da stvorite oblike ili vam oblaci smetaju?
Maštate li? Ostvarujete li snove; male, velike, lude i najluđe?
Za ovaj tekst mi se nameće XY ovih teških, životnih, filozofskih pitanja o smislu života a na koje nemam odgovor već samo eto, volim da okupiram vlastiti mozak maštanjima u trenucima kad je pragmatičnost potrebnija.
Svaki dan mi u život ušeta neko novi, drugačiji, pozitivniji pa tako i ovaj put.
Iako sam imala plan za pisanje skroz druge priče, ova se jednostavno pojavila, nametnula i progurala da se napiše prije svih ostalih, davno pripremljenih.
Nisam znala ko je Petar, šta radi ni čim se bavi. Na društvenim mrežama je skoro pa nevidljiv a njegova mala umjetnička djela jednostavno nisam viđala.
Ili nisam dovoljno (za)gledala da primjetim.
Da li uopšte možete pretpostaviti šta je ovo?
Da, izgleda kao gramafonska ploča jer i jeste gramafonska ploča; torba napravljena od gramafonskih ploča.
Ne želim biti samo doktor
Petar je student Medicinskog fakulteta; inače iz Doboja sa trenutnom adresom u Banjaluci. Kaže da je Medicina nakon srednje škole bila logičan slijed ali da njegov život nije i ne želi da bude samo to. Iako je skoro na kraju puta, još uvijek razmišlja da li je to sve ono čim će se baviti u životu.
Život jeste jedan, nepredvidiv i prekratak da bismo se ograničili i ne isprobali različite stvari koje nam se nude. Život jeste i treba da bude uzbudljiv, ispunjen, pozitivan.
Život i jeste život jer ga tjeramo iz dana u dana; stigsao je bez uputstva, ne može da se mjeri i poredi kao boji ili lošiji već može boiti samo stvar percepcije i kako mu ko pristupa.
Petar za sebe kaže da ne voli rutinu i dane bez maštanja. Ne osjeća se ispunjeno ako nešto ne stvara a muzika je jedan od pokretača i okidača za sve lijepo pa su i torbe koje izrađuje upravo kombinacija svega navedenog.
(na)Praviću ti ja
Priznaje da ideju o torbama od ploča nije sam izmislio pa smo se složili i da je jako teško biti potpuno inovativan u današnje vrijeme kad se čini da postoji skoro sve. Skoro pa nemoguće je izmisliti nešto a da negdje već ne postoji ali je bitno “to nešto” prilagoditi sebi, stvoriti još posebnije od već nečeg posebnog.
Sa torbama je počeo sasvim slučajno i to nakon komentara “ma mogu i ja to da uradim”. Nakon te izjave nije bilo povratka, morao je da dokaže da može to što je rekao.
Prvih nekoliko su bile pravi izazov ali su mu upravo te i najdraže. Nakon prve je došla druga, treća, peta i sa svakom novom napreduje i usavršava se. Svaka nova je sve bolja i bolja pa čak i praktičnija od prethodnih.
Uživa radeći torbe “po svom guštu” i za svoju dušu, tražeći kožu i materijale koje uklapa i stvara prava mala umjetnička djela koja su više komad u kokji želite da gledate nego da nosite.
Fotografija, ilustracija, tekst ili nešto četvrto – sve je moguće ali one koje uradi u trenutku inspiracije, kombinacija marama koje pronalazi i kože koju postavlja su TE koje ga najviše čine srećnim.
Pronađite ga na Instagramu i sami se uvjerite u sve što vam ja napišem.
Jeste, Petar je doktor ali ne želi da bude samo to i ne želi ići linijom manjeg otpora u vrijeme kad je svi biraju. Izabrao je da bude tu, radi i stvara različlite stvari na različite načine. Izabrao je da vidi i djeluje kao lijepo.
Možda ovo i nije nešto što vidite prvi put i možda torbe od vinil ploča zaisyta nisu izmišljena topla voda ali to na kraju dana i nije poenta.
Ne želim da pričam o toploj vodi već o toplim ljudima kojih ima i koji nas okružuju ali nikako da dobiju svojih 5 minuta slave.
Nikako a trebalo bi. Društvo što prije mora da shvati važnost kreativaca i poduxetnih ljudi jer su oni pokretači napretka.Društvo mora da otvori oči i progleda u ovo suludo vrijeme poremećnih vrijednosti. Društvo mora da se detoksikuje od loših misli kako će sve propasti. Neće.
Ne može, ne smije i neće.
*Ova priča je dio #doziviBiH projekta a koji se realizuje uz podršku USAIDa u okviru IMEP programa koji podržava nezavisnost medija i slobodu izražavanja u BiH*
Discussion about this post