Imam ideju i plan kako da nešto (na)pišem, ali mi prve rečenice i sam početak teksta dođu kao najteže. U stanju sam deset puta nešto obrisati pa opet krenuti… Samo da krene.
A kad krene(m) onda se teško zaustavi(m).
Većinu svog života sam provela u Sanskom Mostu i Banjaluci i iako sam često putovala u Sarajevo to je nekako uvijek bilo da ga kratko doživim očima jednog turiste.
Jednom i sasvim slučajno kroz razgovor o vjerovanjima i nevjerovanjima, pričama i legendama, a i moj #doziviBiH projekat do mene se uvuče i ovo…
Eto povod za pisanje; nekad imaš nešto tako i toliko vrijedno pred nosom, a ne znaš.
Braća, ali ne po krvi
Ne bih rekla “legenda kaže” jer nije u pitanju legenda već čista historija kad je u pitanju ovo turbe. Neki drugi, pametniji, učeniji ljudi su se tim bavili i postoje zapisi pa ako vas barem malo zanima kuckajte i istražite.
Ovdje leže posmrtni ostaci sedmorice braće ne po krvi, ali po učinjenoj nepravdi. Nisu čak ni pokopani u isto vrijeme, ali jesu na istom mjestu. Postoji dosta tekstova baš na ovu temu i jedan od njih možete pročitati OVDJE
Možda će sad neko pomisliti “turbe ko turbe, puna ih Bosna”, ali svako ma gdje se nalazilo ima neku svoju priču.
Braća imaju odgovor
Možete da vjerujete u sudbinu da je zapisana ili u snagu slobodne volje da je promjenjiva, ali jedno ostaje; čovjek je znatiželjna životinja.
Ne može neko da kaže kakva vam je sudbina i šta od nje da očekujete. ali smo skloni raznim vjerovanjima i nevjerovanjima kad nešto ne možemo objasniti.
Skloni smo nadi i predviđanjima u trenucima očaja i izgubljenosti, a sve i da nije tako, ljudski je željeti i “pogledati epizodu serije prije”.
Oni koji znaju za turbe kažu da “braća imaju odgovor” i upravo iz tog vjerovanja ljudi svakodnevno dolaze i obilaze, traže nešto, vjeruju i nadaju se. Ne mogu reći da nisam uradila isto. Čak sam se vraćala nekoliko puta; malo zbog radoznalosti da i ja čujem “šta me čeka ili ne čeka”, a onda da provjerim je li tako.
Sad sam već u fazi da odem često jer mi tih 15-20min šetanja pruži neki neobičan mir.
Pitanje, ne želja
Kako to uvijek biva kad su u pitanju legende i običaji, hiljadu je verzija. Jedni kažu da treba ovako, drugi onako, treći kombinuju. Ja sam sve, više puta.
Jedno vjerovanje kaže da treba doći na turbe, uzeti malo vode sa česme, pomoliti Bogu onako kako to neko zna i umije bez obzira na religiju pripadnost i onda prići pojedinačno na svaka vrata i ubaciti nešto novca; simbolično za pomoć ili kako bi se reklo “za sadaku”. Prilikom prilaska svakom od mezara odnosno prozora se odaje počast onom koji tu leži, a na samom kraju gdje su ona najveća se postavli pitanje. Kroz sedam manjih prozora se ubacuje jednak iznos, a na velika se ubaci nešto više.
Jedni kažu da se postavlja pitanje na koje želimo dobiti odgovor, a drugi da može nešto da se poželi. Nastavi se dalje, bez osvrtanja i treba pozorno slušati prolaznike pa ono što prvo čujete od neke nepoznate osobe je “odgovor” na vaše pitanje odnosno zamišljenu želju.
Pitati ili (po)željeti?!
Običaj kaže da o svojim željama i pitanjima ne pričate drugima i ako se ostvari da mudro prećutite.
Ja sam neko ko je sklon vjerovanju u sudbinu; vjerujem da je svakom od nas “negdje i nešto zapisano” da se desi, ali da nam put do tog cilja nije zacementiran već da biramo.
Biramo kako prema dobrom, a kako prema lošem. Biramo hoćemo li se na tom putu (na)smijati ili plakati, pomoći nekom ili odmoći.
Vjerujem da je krajnji cilj negdje i da spoznaju istog nemamo, a put često trnovit, komplikovan i bez navigacije. Upravo to koračanje i hod kroz nepoznato nas (na)tjera da tražimo objašnjenje i odgovore od neke “više sile”.
Pričaju se legende, prenose nepisana pravila i običaji pa ako se već nađete tu negdje u blizini, zašto ne biste potražili odgovor?!
Discussion about this post