Postoje neka mjesta koja vam ni u snu ne bi pala na pamet, ne samo da ih istražite i posjetite već uopšte; ili što bi naš narod rekao “nije mi na kraj pameti”.
Eh upravo tako meni Zvornik nije bio “ni na kraj pameti” ali igrom sudbine, dok sam radila kao marketing koordinator za jednu firmu i često putovala, tako je i taj Zvornik došao na red. Kako je tad došao, nepredviđeno, tako je i ostao pa sam se u proteklih par godina nekoliko puta vraćala; što nenamjerno, u prolazu, što s namjerom i ciljem.
Zanimljivo je u stvari koliko, na prvi pomen neobična i neatraktivna mjesta mogu da (sa)kriju zanimljivosti i u stvari ono što stalno napominjem; svako mjesto je posebno na neki svoj način. Iz nekog čudnog razloga i različitih situacija, mene za Zvornik vežu lijepa sjećanja ali u isto vrijeme nisam znala da postoji i jedna zanimljiva priča a vrijedna i vaše pažnje…
Suze i znoj
U mom procesu “istraživanja” a upravo vezano za Zvornik, na Instagramu mi se javila jedna djevojka i u par rečenica spomenula šta je to sve što još može da se vidi, posjeti, pogleda i među tim prijedlozima se nekako provukla i priča zvana “Prokleta Jerina”.
Lampica iznad glave; ovo moram istražiti.
Kao svaka druga legenda i ova se temelji na pričanju i prepričavanju, svaka verzija liči jedna na drugu ali kod ove o Jerini postoji toliko različitih i dijametralno suprotnih a koje se vremenski razlikuju i po cijelo stoljeće tako da ću vam prenijeti onu o kojoj sam i sama najviše čula i pročitala.
Stari zvornički grad se i sad spominje kao Jerinin grad; legenda kaže da je na tim prostorima živjela okrutna vladarica Jerina, žena despota Brankovića koja je gradove i utvrde dizala brže nego ikad iko prije. Jedan po jedan, gradila je i osvajala sve što joj se prohtije a ako bi neko slučajno i pokušao da joj se suprotstavi nije dugo potrajalo i završavalo je kobno.
Kažu da je Jerina sve gradila silom, na suzama i znoju, ništa milom pa tako i Zvorničku utvrdu poznatiju kao Đurđev grad; svaki kamen je prenošen stazom dugom 12km a zagrijavan na vatri da bi se brže prenosio iz ruke u ruku i u utvrdu pretvarao. Danas je to Jerinin put kamena, staza koja povezuje centar grada i tvrđavu. Nije marila za one koje usput posrću i odustaju, bilo je bitno samo da se završi ono što je naumila pa ako neko više i nije imao snage, padao je ali je kamen nastavljao dalje.
Legenda spominje da ništa manje nije bila okrutna ni prema svojim ljubavnicima; imali su kraći vijek trajanja od mlijeka koje je svakodnevno u litrima ispijala i u kom se kupala. Kažu da je toliko ohola i prokleta bila da je pristajala samo na kupanje u kozijem mlijeku.
Jerina je svaku noć birala novog mlađahnog ljubavnika koji je trajao baš toliko – jednu, jedinu noć! Ujutro bi ga bacila sa strmovitih stijena da mu se izgubi svaki trag. Staza koja vodi od gradske kapije do tvrđave često se naziva i Jerinina staza strasti jer su tom stazom stasiti mladići koje je sebi birala dolazili ali se njom nisu i vraćali.
Kad kamen zaćuti, mašta progovori
Jedni tvrde da je Jerina bila nesrećno zaljubljena ali da se morala udati za despota Brankovića i da je baš zbog te svoje nepravde bila tako ohola; svetila se nad drugim životima jer nije svoj živjela onako kako želi.
Kažu i da je bila nestvarno lijepa da njeni ljubavnici ujutro, nakon burno provedene noći nisu shvatali da ih izvodi na strme stijene već su joj se hipnotisano prepuštali.
Mit kao mit, legenda kao legenda, svaka verzija ista a opet drugačija.
Tvrđava kao tvrđava, utvrde liče jedna na drugu i možda vam ne bi palo na pamet kad se nađete u blizini neke ni da zavirite a svaka od njih ima ono nešto svoje. Nešto posebno i drugačije.
Upravo to je slučaj i sa Đurđev gradom i legendom o Okrutnoj Jerini. Lokalci znaju za legendu pa je višpe i ne doživljavaju kao nešto posebno a mi, sa strane, gosti namjernici i nenamjernici vidimo samo kamenu utvrdu, jedna koja liči na drugu i kojih ima svuda.
Pomislili biste da je Zvornik posljednje mjesto vrijedno vaše pažnje i posjete a u stvari je posebno kao i svako drugo; posebno na svoj način. Postoji toliko tog i na toliko običnih mjesta, samo je bitan ugao uz kog posmatrate.
MOŽDA nakon ove priče sljedeći put umjesto brzinske kafe za ponijeti na nekoj pumpi u blizini odvojite sat ili dva na vašem putu pa navratite do Đurđev grada. Možda se i zadržite.
Sve ima svoje “zašto” i “zato” i sve obično kad se gleda na pravi način može postati neobično.
Discussion about this post