Prije nekoliko dana sam ispitivala drugare, poznanike i poslovne saradnike iz cijele BiH šta je to što im prvo padne na pamet kad neko kaže “Banja Luka”.
Muški dio je mahom odgovarao “7 na 1” aludirajući na urbani mit i statistiku kako je u Banjaluci na jednog muškarca sedam žena. Žene su se nakačile na novootvoreni tržni centar jer svakog njegov kamen žulja.
Među ostalim odgovorima su bili i standardni; većina zna i pomisli na zemljotres, Kastel, Nektar pivo i ćevape.
Ti čuveni banjalučki ćevapi koje svi jedu kad i ako posjete Banjaluku i ja BAŠ BAŠ neću da vam pišem o ćevapima. Neću o pivu, lijepim ženama i Kastelu. Neću sad i sigurno ne na način na koji to svi rade. Ako se nekad negdje ukaže posebno posebni ćevap s rogom jednoroga i zrnom mudrosti, onda da.
Meni su Trapisti oduvijek bili zanimljivi, ALI nisam mogla ni naslutiti koliko je u stvari zanimljivo dok se malo detaljnije nisam upustila u istraživanje.
Tako puno informacija, tako malo vremena i ipak nedostatak prostora da se sve ispriča i napiše. Kad bih pisala samo o onom što sam pročitala proteklih dana spremajući ovaj tekst imala bih materijala za još 12.
Što sam više čačkala to je postajalo sve zanimljivije i zanimljivije.
Prva informacija koju ćete (pro)naći na internetima je da je to katolički monaški podred reda cistercita koji prati i živi po strogim pravilima i uvjerenjima Sv.Benedikta. Informacije koje sam ja pronašla kazuju nešto malo drugačije; Trapisti se vode pravilima i strogoćom koju je nalagao Sv.Benedikt, ali unutar hijerarhije Katoličke crkve u stvari i jesu i nisu dio Crkve. Cisterciti su jedno, Trapisti nešto drugo; nastali odbacivanjem.
Neću vas daviti istorijskim činjenicama jer poenta nije da vas odbijem da (pro)čitate već privučem pažnju da nastavite i da vam kažem zašto su Trapisti mjesto koje trebate posjetiti kad dođete u Banjaluku.
Poslije reforme unutar katoličke Crkve Trapistima je bilo jako teško pronaći neku “novu bazu” i krenuti ispočetka, a koji nije početak. Osnivači banjalučkog reda su obišli sve, od Hrvatske preko Mađarske i na kraju došli i zadržali se baš tu, u Banjaluci.
Prema onom što sam pronašla i pročitala, ni ovdje nije bio med i mlijeko; nailazili su na razne prepreke, ali je Bosna ostala i nametnula se kao jedino i trajno rješenje. Nažalost problem, ali ipak na radost jer je istorija bogatija za još jednu zanimljivost i ljepotu različitosti upravo postojanjem ovog reda na ovom području.
21.06.1825 rođen je Wendelin Pfanner za kog se kasnije ispostavilo da će biti osnivač reda Trapista i samostana u Banjaluci. Wendelin je njegovo rođeno i krsno ime a kasnije je dobio ime Franz ulaskom u redovnike Crkve.
Meni je zanimljiva informacija koja kaže kako je Wandelin bio toliko boležljiv svojih prvih godina života da je u ranoj mladosti, a prije redovničke kute sam sebi kupio grobno mjesto i čekao da umre. Postavši redovnik i nakon prihvatanja strogog načina života slijepo prateći sva nalaganja Sv.Benedikta “Ora et Labora” Wendelin, odnosno Franz je u potpunosti ozdravio i vratio život u normalu.
Između 21.06.1825 godine i 21.06.1869 je mali milion informacija i zanimljivosti, ali ću vam prekratiti put i reći da je Franz prošao privatni i birokratski pakao da bi podigao samostan. Ipak nije odustajao od svoje namjere i odlučio je da Banja Luka bude mjesto za Trapiste.
21.06.1869 osnovan je samostan. Jedan od prvih i rijetkih čiji su pripadnici/redovnici radili na razvoju obrazovanja, ekonomije i zdravstva. Trapisti su vodili računa i o napuštenoj i nezbrinutoj djeci kojoj su pružali ne samo utočište već i priliku za lični razvoj i napredovanje, a u svemu tom se pojavljuje i stvaranje novih proizvoda kao što su pivo i sir.
Mogli bismo reći da su Trapisti ne samo reformatori unutar Crkve koja ih je odbacila jer nisu prihvatili sve što im se nametalo već i u nekom širem pogledu na različitim poljima; trudili su se biti prvi u idejama i iste su ostvarivali uz rad, trud i zalaganje a to koliko se isplatilo najbolje govori istorija i činjenica da i danas jedemo baš sir iz Trapista i pijemo pivo po njihovoj recepturi.
21.06.1991 se rodila Maja Memić. Tad se nije desilo nešto posebno, ali mi je bilo baš drago kad sam vidjela ove datume u knjigama.
Prije nekoliko dana mi je jedna jako draga osoba rekla da ne može da vjeruje koliko sam, za osobu koja uvijek i sve iskazuje činjenicama i provjerenim informacijama u stvari praznovjerna.
Nisam, samo mi bude zanimljivo sklapati tako neke kockice pa mi izmame osmijeh na lice.
Iako mnogi misle da je sir Trapist potekao baš iz Banjaluke, ni to nije istina. Da, postoji sir koji je poseban po svojoj recepturi i koja se čuva u tajnosti prenoseći s koljena na koljeno odnosno s generacije redovnika na drugu generaciju, ali izvorno, sir je ipak nastao u Francuskoj i smio je da se pravi i proizvodi samo u samostanu u Notr Damu. Na samom početku se pravio samo i isključivo u Francuskoj i za potrebe redovnika međutim dalje se razvijao tako što se recept prenosio među redovnike širom Europe. Kasnije, svaki red Trapista je imao svoj sistem po kom se sir proizvodio, ali je recept ostao izvorni i znaju ga samo redovnici.
Postoji i dio priče o izumiranju sira jer se navodno recept smije prenijeti samo na trapističke redovnike kojih u Banjaluci skoro više i nema. Da li je to istina ili nije, nisam uspjela da saznam, ali budući da je u pitanju ipak jedan komeracijalni proizvod, sumnjam da se recept za isti neće prenijeti i da će nestati.
Između tih godina pa sve do danas Trapisti su bili na mukama. Progonjeni su stalno i za nešto, nailazili su na nerazumijevanje okoline, uništavano se ono što su stoljećima prije stvarali, oduzimana im je imovina. Što su se redovnici više trudili da razvijaju sebe i okolinu, to se okolina na njih više komila i otežavala. Ne samo da nisu imali podršku u svojim namjerama da naprave nešto novo, drugačije i volje već im se i dodatno otežavalo.
Ostao je sir.
Marija Zvijezda.
Nekako.
Proizvodi se još uvijek.Da li je to recept starih sirara iz perioda kad je nastao, ne znam.
Da li se za trenutni sir vezuju priče i legende da jeste, vezuju.
Da li sam uspjela doći do tog odgovora – nisam. Voljela bih da mogu pronaći način pa da se vratim i pričam vam tu priču, ali ne znam. Ono što znam je da Banja Luka treba biti ponosna na činjenicu da ima to što ima pa makar priča o receptu ne bila istina. Banja Luka treba da zaštiti bar ono što je ostalo u obliku u kom je ostalo i bude ponosna.
Banja Luka kao dio turističke ponude treba da uvrsti i Safikadu da priča o ljubavi, obilazak samostana da pokaže šta se i kako može napraviti i u najgorim mukama kad su svi protiv tebe. Banja Luka treba da priča o tom da se može kad i ako se hoće.
Ja i ne mogu mnogo da uradim, ali ovaj tekst o Trapistima je mali doprinos i možda inspiracija nekom od vas da baš sutra odete i kupite taj sir. Možda dođete sutra u Banjaluku i sjetite se mene, a onda i sira pa produžite do samostana da ga kupite.
Možda ste čuli priču o Trapistima već 1000 puta, a možda je kod mene čitate prvi put.
Nije sir sir već iza sira stoje stoljeća reda, rada, discipline i posvećenosti. Nije sir sir, ima još sireva, ali zašto ne bismo svijetu pričali o posebnosti tog koji imamo.
Pogledaj, nauči i zavoli svoje da bi mogao dalje i tuđe.
Zavoli i (d)(o)Živi BiH.
P.S. Ako se odlučite doći u Banjaluku, javite mi se; neću vas voditi da jedete ćevape i pijete pivo.