Kad i ako ste već tu i na ovom tekstu, a niste sigurni o čemu je riječ onda predlažem da se vratite na OVAJ i pročitate da vam bude malo jasnije.
Kad sam 2016-2017 krenula u priču promocije kreativaca nisam mogla naslutiti dokle će to sve da dođe. Isto tako, kad sam odlučila da se “bacim” na #doziviBiH projekat znala sam šta želim predstaviti; (ne)obične priče malih, a velikih ljudi.
Donekle sam bila svjesna koliko bogatu istoriju i kulturu imamo, ALI da toliko mjesta, obilježja, priča i legendi o nesrećnim ljubavima ima e to me baš iznenadilo.
Kroz #doziviBiH moja ljubav i zaljubljenost u legende je samo ojačala pa tako nisam mogla da odolim da ne napišem još jednu.
Negdje “između” i “na pola puta”
Dosta vremena provodim u autu i na putu, često sam u Krajini i mislila sam da dobro poznajem taj kraj, ali ipak sam se prevarila. Ma koliko se bavila istim i provodila vrijeme, uvijek može da se (pro)nađe i sazna nešto novo, drugačije.
Tako i ovaj put…
Kozarac je malo mjesto, opština na putu od Prijedora ka Banjaluci. Često prolazim pored, ali jako rijetko svratim. A onda kad svratim desi se da otkrijem još jednu tragičnu priču o zabranjenoj ljubavi.
Kozaračko brdo ljubavi
Ova kao i sve druge priče nas vraća u prošlost, tačnije na kraj 18og i početak 19og stoljeća.
Postoji brdo zapisa koji su svjedoci i dokazi o tom koliko je Prijedor stradao kobne 1882 godine; spaljen i sravnjen, izgorilo je sve što je moglo i vrijedilo, nanijelo nesagledivu štetu,a oporavak od požara je trajao godinama.
Upravo se za taj nimalo srećni događaj vezuje početak ove priče; kažu da je baš tih godina u grad od pepela doselio vlastodržac Karl Šmucer sa suprugom i ćerkom. Imućni Austrijanac je bio na putu za Banjaluku, ali u prolazu se zaustavio, svratio i shvatio kakav je potencijal to područje i odlučio ostati da baš u Kozarcu pokrene pilanu, a zbgo prirodnog potencijala i šuma koje se nalaze na tom podneblju.
Šmucer nije planirao ostati tu, ali ipak jeste. Prvo je bio sam, a kasnije su mu se pridružile supruga i ćerka.
Sve verzije priče koje sam čula i pročitala imale su jednu zajedničku stvar, a to je Marijina ljepota. Uz ljepotu je išla i tuga jer ona nikako nije mogla da se pomiri sa sudbinom da je tu gdje jeste i bila je duboko razočarana, bez obzira na sve blagodati u kojima je mogla da uživa.
Marijina želja je bila da voli i da je vole,a nije mogla ni da nasluti da se baš tu, gdje se osjeća toliko nesrećno krije ljubav njenog života.
Lijepi Mehmed i još ljepša Marija
Ma koliko lijepa, stasita i iz “dobre kuće” bila Marija, imao je Kozarac svog Kazanovu; Mehmed Kulašić, zavodnik i lomitelj ženskih srca. Pričaju priče da su za Mehmedom uzdisale lijepe Kozarčanke svaki put i gdje god da se pojavi, ali on svoje srce nije nikom otvarao.
Nikad nećemo saznati šta se tačno i kako desilo, kakva se to čudna Amorova strijela otkačila i pogodila Mehmeda pa odvela do Marije; baš Marije, jedne i jedine koja je bila zabranjena. Kako to inače i biva, ne može jednostavno ako postoji način da bude komplikovano.
Nije samo Mehmed bio taj koji se zaljubi jer ipak je biilo uzvraćeno. I lijepa Marija je pala na šarm bez obzira na to što je znala da ne smije. Dan za danom i skrivećki, Marija i Mehmed su ljubovali. Malo se znalo, malo nije, malo se sumnjalo, malo ćutalo. Ćutali su oni koji vjeruju da ljubav treba da bude ljubav, a ne da je ograničava nečije porijeklo.
Nažalost, nije moglo dugo tako i nije ljubav ostala samo na Mehmedovim pjesmama.
Priča dalje kaže da je Marija ostala trudna i da je dijete rođeno, ali niko ne zna pravu istinu; da li je rođeno mrtvo ili po dolasku na svijet usmrćeno. Sve što se “zna” i što je zapisano je da su mještani jedno jutro pronašli mrtvu bebu umotanu u novine.
Svi oni koji su ćutali o zabranjenoj ljubavi sad su progovorili, a oni koji nisu znali su saznali.
Karl Šmucer, veliki, imućni i opasni vlastodržac nije mogao da podnese istinu. I ne samo da nije mogao da je podnese već nije mogao da živi sa saznanjem da i ostali znaju sve što se desilo pa je vratio Mariju u Austriju.
Kad savjest pokuca
Šmucer je Mariju poslao nazad i ostao s nadom da će se sve zaboraviti. Možda i bi da upravo on sam nije izazvao novu lavinu priča. Bio je svjestan svog grijeha jer je branio ljubav, ali je bio još svjesniji koliko je pogriješio nakon nemilog događaja koji se desio sa djetetom. Šmucer je pokušao da kupi sebi miran san pa je sagradio malu kapelicu, upravo na mjestu gdje su se Mehmed i Marija najčešće viđali i sastajali. Podigao je kapelu da pokuša da okaje svoje grijehe i iskupi se, ali to mještani nisu tako vidjeli i doživjeli već su malu kapelicu prozvali “Mehmedova crkva” aludirajući i dalje na grijeh Marijinog oca koji nije dozvoljavao da budu zajedno.
Marijin otac nije mogao da podnese sve što se dešava pa je odlučio da je vrijeme za napuštanje Kozarca.
Niko ne zna šta se dalje desilo, ali kapela je ostala tu gdje jeste; simbol prkosa, ponosa i ljubavi.
“Mehmedova crkva” je postala mjesto koje i danas posjećuju zaljubljeni iz cijelog svijeta, oni koji žive dozvoljenu, ali i zabranjenu ljubav.
Izgrađena za iskup grijeha, kapela je postala simbol jedne velike ljubavi.
Nije iskupila Šmucerove grijehe, ali jeste dala i još uvijek daje nadu.
Još uvijek priča priču o lijepoj Mariji i Mehmedu.
Mehmedova crkva i danas “miriše” na ljubav nakon toliko godina; stoji i prkosi, ulijeva nadu i bori se za sve ljubavi koje neko želi da zabrani.
Discussion about this post