Kad i ako ste već tu i na ovom tekstu a ako niste sigurni o čemu je riječ, predlažem da se vratite na OVAJ i pročitate pa da bude malo jasnije.
Kad sam 2016-2017 krenula u priču promocije kreativaca nisam mogla ni da naslutim dokle će to sve da dođe. Isto tako, kad sam odlučila da se “bacim” na #doziviBiH projekat znala sam šta želim predstaviti; (ne)obične priče malih a velikih ljudi.
Donekle sam bila svjesna koliko bogatu istoriju i kulturu imamo, da postoje raznorazne legende i primamlnjiva mjesta da se posjete ALI da toliko mjesta, obilježja, priča i legendi o nesrećnim ljubavima ima e to je i mene iznenadilo.
Kroz #doziviBiH moja ljubav i zaljubljenost u legende je samo ojačala pa tako nisam mogla da odolim a da vam ne napišem još jednu. Još jednu i to opet iz Krajine.
Negdje “između” i “na pola puta”
Dosta vremena provodim u autu i na putu, često sam u Krajini i mislila sam da dobro poznajem taj kraj ali sam se prevarila. Ma koliko se bavila istim i provodila vrijeme, uvijek može da se pronađe i sazna nešto novo, drugačije. Tako je bilo i ovaj put…
Iako u slučajnosti kao takve ne vjerujem i stalno naglašavam da vjerujem kako se sve dešava s razlogom, koristim taj izraz jer se nekako “uvukao” u svakodnevnicu.
Slučajno.
Kozarac je malo mjestašce, ja bih rekla da nije ni selo ni grad već baš tako, mjestaše. Često prolazim pored ali jako rijetko da svratim ali eto, kad svratim desi se da otkrijem upravo ovu priču; još jedna priča i legenda, još jedna tragična priča o zabranjenoj ljubavi.
Meni te “zabrane” neće biti jasne za života; zar je ljubav da se nekom (za)brani?
Izgleda da jeste, kako tad tako i sad.
Bila sam u potrazi za sagovornikom koji će mi pričati nešto zanimljivo o Prijedoru, pristala u Kozarac da popijem kafu i pronašla baš u tom trenutku priču da vam (is)pričam…
Kozaračko brdo ljubavi
Ova kao i sve druge priče tebe, mene i sve nas, na trenutak vraća u neku malo dalju prošlost, tačnije, ova se veže za kraj 18og i početak 19og stoljeća. Postoji brdo zapisa koji su svjedoci i dokazi o tom koliko je Prijedor stradao kobne 1882 godine; spaljen i sravnjen, izgorilo je sve što je moglo i vrijedilo i nanijelo nesagledivu štetu a oporavak od požara je trajao godinama.
Upravo se za taj nimalo srećni događaj vezuje i početak ove priče; kažu da je baš tih godina u grad od pepela doselio vlastodržac Karl Šmucer sa suprugom i ćerkom. Imućni Austrijanac je bio na putu za Banjaluku ali u prolazu se zaustavio, svratio i shvatio kakav je potencijal to područje i odlučio napraviti pilanu.
Šmucerova pilana je bila prva takve vrste na tom području a Šmucer je mudro iskoristio bogato šumsko područje koje to podneblje ima. Neplanski je stigao i ostao. Nedugo nakon njegovog dolaska, pridružila mu se i supruga a sa njom i ćerka Marija.
Sve verzije priče koje sam čula i pročitala imale su jednu zajedničku stvar a to je Marijina ljepota ali i tuga, razočarenje i unesrećenost, najviše zbog tog što je tu gdje jeste. Nikako nije mogla da se pomiri sa sudbinom i bila je duboko razočarana, bez obzira na sve blagodati u kojima je mogla da uživa.
Marijina želja je bila da voli i da je vole a nije mogla ni da nasluti da se eto baš tu, gdje se osjeća toliko nesrećno krije ljubav njenog života.
Lijepi Mehmed a još ljepša Marija
Ma koliko lijepa, stasita i iz “dobre kuće” bila Marija, imao je Kozarac svog Kazanovu; Mehmed Kulašić, po pričama i prepričavanjima, zavodnik i lomitelj ženskih srca. Pričaju priče da su za Mehmedom uzdisale lijepe Kozarčanke svaki put i gdje god da se pojavi ali da srce kao takvo nije davao.
Nikad nećemo saznati šta se tačno i kako desilo, kakva se to čudna Amorova strijela otkačila i pogodila Mehmeda pa odvela do Marije – jedine koja je bila zabranjena. Kako to inače i biva u legendama, mora uvijek da bude nekako komplikovano.
Ali nije samo Mehmed bio taj koji se zaljubio; bilo je uzvraćeno. I lijepa Marija je pala na šarm i bez obzira na sve što je znala da ne smije ipak odlučila da rizikuje. I tako, dan za danom i skrivećki, Marija i Mehmed su ljubovali pod dno Kozaračkih brda. Malo se znalo, malo nije, malo se sumnjalo, malo ćutalo. Ćutali su oni koji vjeruju da ljubav treba da bude ljubav a ne da je ograničava nečije porijeklo ali nije moglo dugo tako.
I nije ljubav ostala samo na Mehmedovim pjesmama i Marijinoj opčinjenosti već je otišlo dalje. Daleko. Predaleko. Legenda dalje kaže da je Marija ostala trudna i da je dijete rođeno ali niko ne zna pravu istinu; da li je rođeno mrtvo ili po dolasku na svijet usmrćeno. Sve što se “zna” i što je zapisano je da su mještani jedno jutro pronašli mrtvu bebu umotanu u novine A NOVINE na njemačkom jeziku.
Svi oni koji su ćutali o zabranjenoj ljubavi sad su progovorili a oni koji nisu znali su saznali.
Karl Šmucer, veliki i imućni Austrijanac nije mogao da podnese istinu. I ne samo da nije mogao da je podnese on već nije mogao da živi sa saznanjem da i ostali znaju sve što se desilo pa od muke i ogorčenosti pošalje Mariju u Beč.
Mislio je da će, ako je makne barem ubrzati proces zaborava o svemu što se desilo i da se neće još dugo pričati o tom što se desilo.
Kad savjest pokuca
Šmucer je Mariju poslao nazad u Beč i ostao s nadom da će se sve zaboraviti. Možda i bi da upravo on sam nije izazvao novu lavinu priča. Bio je svjestan svog grijeha jer je branio ljubav ali je bio još svjesniji koliko je pogriješio nakon nemilog događaja koji se desio sa djetetom. Šmucer je pokušao da kupi sebi miran san pa je sagradio malu kapelicu, upravo na mjestu gdje su se Mehmed i Marija najčešće viđali i sastajali. Podigao je kapelu da pokuša da okaje svoje grijehe i iskupi se ali to mještani nisu tako vidjeli i doživjeli već su malu kapelicu prozvali “Mehmedova crkva” aludirajući i dalje na grijeh Marijinog oca koji nije dozvoljavao da budu zajedno.
Tek tad, umjesto da napravi bolje, napravio je gore; Šmucer nije mogao da podnese sve što se dešava pa je odlučio da je vrijeme za napuštanje Kozarca. Mogli su svi da pobjegnu s mjesta ali se problemi i dalje nose u glavi i od nje se ne može pobjeći.
Niko ne zna šta se dalje desilo sa starim Šmucerom ali kapela je ostala tu gdje jeste; ostala kao simbol prkosa, ponosa i ljubavi ma koliko komplikovana i zabranjena bila. “Mehmedova crkva” je postaa mjesto koje i danas posjećuju mladi iz cijelog svijeta, oni koji žive dozvoljenu ali i zabranjenu ljubav.
Izgrađena za iskup grijeha, kapela je postala simbol jedne velike ljubavi.
Nije iskupila Šmucerove grijehe ali jeste dala i još uvijek daje nadu. Još uvijek priča priču o lijepoj Mariji i Mehmedu, o onom što su toliko jako željeli a nisu im dozvoljavali.
Mehmedova crkva i danas “miriše” na ljubav. I danas, nakon toliko godina stoji i prkosi, ulijeva nadu i bori se za sve ljubavi koje neko želi da zabrani.
Discussion about this post